Nakon što smo jučer ekskluzivno objavili dio svjedočanstva otmičara hrvatskog političkog emigranta Mate Frkovića, danas donosimo nastavak.
Naime, jedna od prvih akcija novih jugoslavenskih vlasti protiv hrvatskih političkih emigranata bio je pokušaj otmice Mate Frkovića sredinom 1948. godine u Austriji.
Za Fenix-magazin priredio autor Wollfy Krašić:
Strelčev je izvještaj mnogo dulji, s brojnim, često nevažnim detaljima. Vidljivo je kako je Strelac slabo pismena i obrazovana osoba. Za pretpostaviti je kako mu je glavna preokupacija bila bavljenje nekim fizičkim radom, možda i poljoprivredom, budući da je naveo kako je „bio u čakširima i čizmama“, kada je pozvan da sudjeluje u akciji, pa se išao presvući jer je to „dosta upadljivo“. Dosta je prostora posvetio putovanju do odredišta, a s njime su putovali stanoviti „drug Hadjić“, zatim „Klaber“ te vozač.
Spomenuo je i svoj sastanak s Kralikom, kojega je on nazvao „drug P“. Nakon opisivanja uputa o akciji koje mu je dao Kralik, Strelac je predočio niz detalja kako je došlo do kontakta s „insajderom“ – agentom „Micikom“.
Dvojac se skrio u grmlju kraj kuće, osmatrajući teren, kada je Strelac ugledao čovjeka kako stoji ispred vrata i puši. Uskoro je primjetio da pušač daje nekakve signale, dvojac stoga zaključuje kako to mora biti njihov suradnik, pa mu se potiho javljaju nakon čega im se on pridružio. Kazao im je kako meta (Strelac u izvještaju Frkovića naziva „baja“) još ne spava unatoč tome što mu je dao „sva tri komada u čaši vina“. Dogovoreno je kako će Kralik i Strelac doći za sat vremena do kuće i lagano pokucati na prozor, a „Micika“ će im otvoriti.
Nakon rastanka, na Strelčevu inicijativu automobil otmičara približen je kući, pri čemu je kao kamuflaža zvuka iskorišten prolazak jednog austrijskog automobila pokraj gostionice. Potom je Strelac poveo razgovor o akciji i rekao: „Daj da još jednom pretresemo zadatak da se nedesi da ga upropastimo te bi to bio drugi po redu a onda ne što više nećemo ni jedan da dobijemo već bi od sramote u g… da se udavimo“. Kralik je u razgovoru odavao stav nehajne osobe, koja mnogo ne brine o uspjehu akcije. Većinu odgovornosti i posla prebacivao je na „Miciku“.
Tako na pitanje što ako „baja još ne spava“ kada oni dođu, Kralik odgovara psovkom i riječima „šta ćemo onda“. Strelac se prikazao kao inicijator i osoba koja pod svaku cijenu želi ostvariti zadane ciljeve. Predložio je da se jave „Miciki“ prema dogovoru, nakon čega bi ih potonji pustio u kuću, a oni bi Frkovića, u slučaju da ne spava, onesvijestili udarcima i eterom te ga oteli.
Pričekali su da kiša koja je padala postane jača, kako bi što više maskirala eventualne zvukove koje bi otmičari i žrtva proizveli. Strelac u izvještaju nastavlja s rušenjem Kralikove odlučnosti i sposobnosti, pa tako spominje da Kralik nije želio skinuti mantil, kako je Strelac savjetovao, predviđajući da će im u eventualnoj borbi samo smetati. Isto tako, napisao je da je u prilazu gostionici počeo namjerno zaostajati. Došavši konačno do cilja, kroz prozor su ugledali osvjetljenu sobu i čovjeka – agenta „Miciku“ – kako čita knjigu.
Nakon uspostave kontakta, „Micika“ je izašao iz gostionice i pustio Kralika i Strelca unutra. Potonji je „Miciki“ kazao neka ostavi upaljeno svjetlo te kako će on i Kralik ući u sobu kroz vrata. Kralik je počeo pripremati eter, a Strelac ga je ponovno morao požurivati jer je otezao. U trenutku kada su ušli, Frković se počeo vrtjeti u krevetu, a potom bacio „bunevan pogled“ na upadače i pitao ih tko su i što žele. Na to je Strelac skočio i uhvatio Frkovića za vrat, a Kralik mu prislonio gazu natopljenu eterom na usta. Tako su ga držali dvije ili tri munute, kada je Kralik odjednom skočio u stranu, pa je Frkoviću pošlo za rukom oteti se iz Strelčevog stiska. Kralik je uto izvadio pištolj i na engleskom jeziku vikao „American police“, poradi čega se Frković na tren umirio i ponovno upittao tko su i molio da ne postupaju tako s njim. Pogledao je u drugi krevet i upitao gdje je osoba koja je bila s njime u sobi, dakle „Micika“.
Potom je Frković počeo vikati, pa ga je Strelac udario pištoljem u glavu. Frković se pak okrenuo da uzvrati udarac, no pogodio ga je Kralikov udarac. Stoga je malo pokleknuo, a Strelac ga je ponovno udario pištoljem. Kralik ga je uhvatio za ruku, a Strelac ga je nastavio udaratio, i prema njemu, gdje god je uputio udarac, otvorila se rana i počela teći krv. Cijelo to vrijeme Frković je zapomagao, što je uzbunilo cijelu gostionicu, a neki su se čak spustili s gornjeg kata i stali vikati pred vratima.
Kralik nije uspjevao staviti Frkoviću lisice na obje ruke, Strelac mu je pripomogao, no u toj borbi Frković se ipak uspio osloboditi. Kraliku je ispao i pištolj, a Frković je to vidio i krenuo ga uzeti, no Strelac ga je preduhitrio. Kako se sve više ljudi skupljalo pred vratima, a „naređenje je da se ne ubije“, Strelac otvara vrata i prijeti pištoljem, rastjeravajući okupljene ljude, što njemu i Kraliku otvara put do automobila, nakon čega bježe.
U odnosu na prethodna dva izvještaja, pogled iz drugog kuta na pokušaj otmice daje izvještaj agenta „Micike“.
Tekst je započeo informacijom kako je od „prijatelja“, očito jednog od trojice službenika jugoslavenskog predstavništva u Beču koji su sudjelovali u planiranju akcije, dobio tri ampule (ne navodi čega, no evidentno je da se radi o morfiju) i bianco austrijsku ispravu.
Dogovoreno je da „Micika“ pribavi vino, uspe sredstvo i dade Frkoviću da pije („Micika“ u izvještaju izričito kaže da je meta otmice Frković), a u znak da je sve u redu, na prozor će izvjesiti krpu ili ručnik.
„Micika“ je u Salzburgu kupio bocu talijanskog Chianti vina, a tri četvrtine boce izlio je u grmlje. Nakon dolaska kući, krenuo je večerati te je tom prilikom, ometan prisustvom gazdarice pansiona, ipak uspio usuti sredstvo za uspavljivanje u ostatak vina, kojega je pretočio u čašu. U tome je trenutku začuo Frkovića kako ulazi, pa je u žurbi gurnuo bocu kraj kreveta, a ampule stavio na noćni ormarić, poklopivši ih knjigom. Potom je i Frković večerao, a „Micika“ mu je dometnuo kako izgleda umorno, sugerirajući mu da legne i nudeći mu čašu dobrog talijanskog vina. Frković nije odmah pio, već je nakon nekog vremena popio pola čaše i rekao „Miciki“ da popije ostatak, našto mu je „Micika“ odvratio kako je on već pio.
Kako je dobio informaciju da sredstvo počinje djelovati za najduže 20 minuta, nakon pola sata „Micika“ je upitao Frkovića da li spava. Ovaj nije spavao, već je samo zijevao. Nakon proteka stanovitog vremena, „Micika“ je zaključio kako sredstvo ne djeluje, a Frković mu je kazao kako sutradan putuje u Innsbruck. Stoga je „Micika“ odlučio izaći van iz gostionice, što mu je i pošlo za rukom, unatoč primjedbi gazdarice da se vrata ne smiju tako kasno otvarati (to se zbilo nešto prije 23 sata). Stupio je u kontakt s jednim od suradnika koji su čekali vani, kazao mu kako sredstvo ne djeluje, da ukućani još ne spavaju te da se ponovno vrate između ponoći i pola jedan. Potom se vratio u sobu, legao na krevet i počeo čitati.
Sa suradnicima je dogovorio da kada dođu, lagano pokucaju na prozor, što se i zbilo. Samo odjeven u hlače, otključao je ulazna vrata te im rekao da sredstvo i dalje nema učinka i predložio neka priprave drugo sredstvo za upotrebu, budući da bi Frković sutra mogao otputovati. Prije izlaska iz sobe ugasio je svjetlo, a ručnom lampicom osvjetlio Frkovića i tako ga pokazao otmičarima. No, jedan od njih mu je kazao neka se vrati u sobu i upali električno svjetlo, koje je do tada gorjelo, ali je bilo zastrto knjigom kako ne bi smetalo Frkoviću dok spava.
Nakon toga „Micika“ je ponovno izašao, kazavši kako će držati stražu na ulaznim vratima. Otmičari su ušli u sobu, a nakon toga se začuo Frkovićev glas koji pita tko su oni.
„Micika“ dalje opisuje: „I nakon toga započe velika buka i lomljava, kao da se cijela kuća ruši, a Frković počne užasno urljati i vikati u pomoć i to tako jako, da se je unatoč jake kiše moglo na daleko čuti. Ta vika, buka i lomljava trajala je najmanje 10 minuta. Najednom se počeše paliti svjetla u sobama na gornjem spratu i niz stube čujem kako silaze, a po glasu poznah da je to gazdarica i gazda. U tom času izletješe oba prijatelja iz sobe i potrčaše prema autu koji je nedaleko stajao. Ja sam tek tada poletio prema autu, koji je već bio u kretanju, i objesio se jednom rukom za krov istoga. U vožnji povikah neka mi otvore vrata, jer da više ne mogu se držati, našto mi otvoriše, ja uđoh i auto pojuri u pravcu Linza“.
Nakon kraće vožnje, automobil se zaustavio, „Micika“ je izašao te bos i samo u hlačama krenuo put Linza. Jedan od otmičara dao mu je svoju kabanicu. Nakon četiri kilometra pješačenja, naletio je potleušicu, gdje je pod izgovorom da su mu ukradene cipele kupio „neke stare bakanđe“. Nakon dolaska u Linzu, uputio se u Beč i ondje se prijavio „kod prijatelja“.
„Micika“ je dao i svoje mišljenje o razlozima neuspjeha otmice: „Što se je za vrijeme te borbe sa Frkovićem u sobi događalo neznam, a niti u kakvom se stanju Frković nalazio, jer sam se kako sam već prije naveo nalazio pred kućnim vratima. Jedino vidio sam u autu prijatelja da je sav poškropljen krvlju. Borba je morala biti upravo nevjerojatna po buci lomljavi, a urljanje jer se to nije moglo nazvati vikanje Frkovića bilo je nešto što još nikad nisam čuo. Zašto sredstvo za uspavanje nije djelovalo ne znam, a još manje mi je razumljivo kako to da nije sredstvo (eter) djelovalo.
Svakako, držim da je Frković odmah morao, uočiti o čemu se radi, i da je kao liječnik znao, kako se imade kod toga držati, da ne udiše eter“. Zaključio je i kako će Frkoviću biti jasno da je i on imao ulogu u otmici: „Napominjem, da su sve moje stvari ostale tamo, i ja sam kako već spomenuh došao samo u hlačama i bos. Sve stvari sam prije toga zapakirao i smjestio kraj mojega kreveta, a isto tako sam zapakirao i sve Frkovićeve spise.
Ja sam bio siguran da će sredstvo za spavanje kako mi je rečeno djelovati, te sam bio siguran kada prijatelji dođu, da ga trebaju samo umotati u ćebe i kroz prozor iznesti. Prozor sam isto tako već prije bio otvorio, a stvari sam zato unaprijed bio pripravio, da se nebi oko toga zadržavali i ja bi nakon toga bio stvari unio u auto i čitava stvar bi bila za najviše 10 minuta svršena. Naravski svakome je to moralo pasti u oči, da je sve već unaprijed bilo pripremljeno, a i ampule su svakako nađene na mojem noćnom ormariću, jer vjerujući u to da će sredstvo djelovati nisam polagao važnost na to da ih uništim“.
Posljednji dokument koji govori o otmici nosi naslov „Analiza izvještaja centra u Beču i izjava članova ekipe o akciji Mate Frkovića“.
Centru u Beču predbačen je loš izbor vodećeg čovjeka za izvršavanje akcije što je rezultiralo nizom pogrešaka. Također, prigovoreno je što se sredstvo za uspavljivanje još jednom nije provjerilo, s obzirom kako je cijela akcija počivala na uspjehu toga sredstva. Kritizirano je i nedovoljno razrađivanje pitanja otuđenja Frkovićeve arhive i „Micike“, pa je „zbog panike ostavljena i arhiva i agent prepušten da bos beži za autom i veša se na blatobran automobila“.
Autori teksta smatrali su kako nije bilo nužno naglašavati članovima ekipe da paze na zdravstveno stanje Mate Frkovića i kako je ono loše. Sljedeća opaska bitan je element izvještaja: „Nužnost eventualne likvidacije zbog iznenadnih i nepredviđenih elemenata trebalo je vešto nabaciti ekipi, izbegavajući da im se to nametne kao linija manjeg otpora u akciji, ali ipak nabaciti“.
Dakle, u slučaju da ekipa ne uspije izvršiti otmicu, druga je opcija bila likvidacija.
Za „Micikinu“ ulogu konstatirano je: „Prema izjavi „Micike“ vidi se da je on dobivene zadatke u vezi akcije precizno izveo. U nepredviđenoj situaciji snašao se i sabrano rešavao novo nastalu situaciju. Uneo se u akciju i poneo se požrtvovno“.
Kralik je naišao na brdo kritika i zamjerki, koje su uglavnom poznate iz izvještaja centra u Beču. U analizi Strelčevog izvještaja ponovno su se zaredale optužbe na račun Kralika, kako je npr. nesolidno pripremio Strelca za akciju ili kako ga je nekoliko trenutaka ostavio da se sam hrva s Frkovićem, prije nego li je meti krenuo stavljati lisice. Zaključeno je da se Strelac „pri akciji pokazao inicijativniji, kuražniji i sabraniji od Kralika“.
Na temelju prezentiranih dokumenata vidljivo je kako tekst o neuspjeloj otmici objavljen 1982. godine ima niz netočnosti. Validna je pretpostavka kako se „Dragan“, odnosno „Kralik“ njime želio oprati od što veće količine krivice za propast akcije. No, potrebno je izvesti jedan mnogo bitniji zaključak, a to je kako su ovi dokumenti, od kojih su neki sastavljeni od strane sudionika akcije, a neki od organizatora, nedvojbeni dokazi kako je Jugoslavija stajala iza pokušaja otmice Mate Frkovića.
Pored gore iznesenog zaključka, ujedno se otvaraju i dva važna pitanja. Prvo, koje svakako golica maštu, jest pitanje tko se krije iza pseudonima „Micika“. To je osoba kojoj je Frković očito vjerovao i koja je s njime dijelila sobu. Drugo pitanje jest zašto je jugoslavenski režim ciljao upravo na Frkovića, pored toliko drugih visokih bivših ustaških dužnosnika, koji su se još uvijek nalazili u Italiji i Austriji, prije nego li će velika većina otputovati u prekomorske zemlje i na Bliski Istok.
Sutra donosimo 3. nastavak analize otmice bivšeg ministra NDH Mate Frkovića 1948. godine u Austriji, koja je pisana na temelju niza autentičnih UDB-inih dokumenata.
VEZANI SADRŽAJ: NEUSPJELA OTMICA MATE FRKOVIĆA: Ekskluzivno objavljujemo svjedočanstva otmičara hrvatskog političkog emigranta
