Jedna od prvih akcija novih jugoslavenskih vlasti protiv hrvatskih političkih emigranata bio je pokušaj otmice Mate Frkovića sredinom 1948. godine u Austriji.
Za Fenix-magazin priredio autor Wollfy Krašić:
Frković, HSS-ovac, pa član ustaškog pokreta u zemlji, osnutkom NDH postaje povjerenik za Varaždin i okolno područje, a potom i stožernik Velike župe Zagorje. Kao liječnik bio je i pročelnik Zdravstvenog odjela u Zapovjedništvu Ustaške vojnice. Sredinom 1943. godine postaje član Doglavničkog vijeća, dok će mu posljednja dužnost od konca kolovoza 1944., pa do kraja rata biti ona ministra unutrašnjih poslova. U prvim poratnim godinama, Frković je bio jedna od čelnih osoba pokreta u inozemstvu i Jugoslaviji, koji je nastavio s oružanim otporom jugoslavenskim komunističkim vlastima. Dočim je posljednih godina došlo do intezifikacije saznanja o djelovanju jugoslavenskih obavještajnih i diplomatskih službi protiv hrvatskih političkih emigranata ili preciznije rečeno o međudjelovanju Jugoslavije i hrvatske političke emigracije koji je imao karakter diplomatskog, propagandnog, obavještajnog, kontraobajveštajnog te oružanog sukoba, prvi i do sada jedini detalji o ovome događaju u javnosti su se pojavili mnogo ranije.
Naime, jedan je beogradski tjednik 1982. godine objavio tekst, koji je napisao jedan od sudionika otmice i on u tekstu nosi pseudonim „Dragan“, dok je svojega kolegu označio imenom „Marko“.
Opis počinje podacima o dolasku otmičara u jedno selo kraj Salzburga, a pisac ne propušta ulaziti u detalje o mjerama predostrožnosti koje su poduzimali kako ih okupacijske vlasti u pojedinim zonama u Austriji ne bi eventualno zaustavile i otkrile. Ostavili su automobil u blizini pansiona u kojem je Frković boravio, a kada je pao mrak, „Marko“ je dogovorenim znakom, tj. zviždukom pozvao konobaricu (autor je stavio navodnike na riječ „kelnerica“).
Uručene su joj originalno zapakirane dvije boce vina „Plavac“ koje su otmičari dobili od „kolega u Beču“, naglasivši joj neka pazi da ih ne pomiješa s desetinama takvih boca u Frkovićevom posjedu. Pitavši može li se pouzdati u djelovanje, „Dragan“ i „Marko“ odgovorili su „kelnerici“ kako su stručnjaci sve pripremili, sredstvo za uspavljivanje djeluje vrlo brzo, a vino nema drugačiji okus.
Autor potom uvodi u priču još jednog suradnika, kojega krsti pseudonimom „Josef“, ističući da je „stvari odlično pripremio“. Stigao je malo prije njih u gostionicu, otišao u Frkovićevu sobu, gdje ga je ovaj „radosno dočekao“, posebno jer je vidio da je donio pršut i kobasice. Na to je Frković pozvao „kelnericu“, davši joj zadatak neka sve priredi za gozbu i donese njegovoga „Plavca“. Jasno, donesene su dvije boce koje su sadržavale sredstvo za uspavljivanje.
Nakon što je poslužila „Jozefa“ i Frkovića, „kelnerica“ je izvjestila „Dragana“ i „Marka“ kako je sve u redu, istaknuvši da je Frković sebi i „Jozefu“ natočio punu čašu vina. Potom je rekla da je obavila zadatak i da odlazi.
Međutim, otmičari su željeli da ostane i da za pola sata provjeri učinak sredstva. Ona je to odbila, naglašavajući kako joj je naređeno da otputuje autobusom u München, a zbog nervoze koju je ispoljavala, „Dragan“ i „Marko“ dozvolili su joj da ode. S druge pak strane, ostali su bez mogućnosti da provjere je li sredstvo počelo djelovati ili nije. Neko su vrijeme skriveni čekali ispod prozora Frkovićeve sobe i naposlijetku čuli njegove korake. „Marko“ je pridržavao ljestve, pa je „Dragan“ mogao vidjeti da „Josef“ spava na krevetu, dok je Frković pao ispod kreveta te „hropće i mlatara rukama“.
Kako je „kelnerica“ ostavila nezaključana vrata koja vode u Frkovićevu sobu, „Dragan“ i „Marko“ su ušli, dok je Frković „hroptao i nešto nerazgovijetno mrmljao“, a „Jozef“ kompletno obučen ležao.
Nepozvani gosti ušli su s otkočenim revolverima, no zakočili su ih i stavili u džepove, jer im tada nisu trebali. Pregledali su cijelu sobu te među ostalim pronašli i uzeli američku strojnicu s pet punih rezervnih spremnika. Našli su mnogo robe i knjiga, ali ne i Frkovićevu arhivu koju su također trebali uzeti.
„Marko“ je pregledao Frkovića i oduzeo mu dva pištolja i velik nož. Nakon toga je izašao, premjestio ljestve pod Frkovićev prozor i ponovno se popevši ljestvama ušao u sobu. Prenijeli su uspavanog Frkovića do prozora i stali razmišljati kako ga prebaciti do automobila. Odlučili su ga naprije vezati, pa je „Marko“ otišao do automobila po dvoje lisice, a pritom je ponio strojnicu i municiju u automobil.
Dok je „Marko“ predavao „Draganu“ lisice, ispred vrata su se začuli glasovi na engleskom jeziku, s američkim naglaskom. Zaključili su da su to dva američka časnika koji su također bili na spavanju u tome penzionu, zajedno s nekim djevojkama. Pojavili su se u zao čas za otmičare, a „kelnerica“ im je rekla da se znade dogoditi da ne dođu po pet dana. Stajali su baš ispred vrata Frkovićeve sobe, pa su se otmičari pritajili. Nakon što su Amerikanci i njihovo društvo otišli, „Dragan“ je stavio Frkoviću lisice na noge, namjestivši ih ukriž. Želeći mu staviti lisice i na ruke, dobio je snažan i neočekivan udarac. Naravno, od Frkovića.
„Dragan“ je prije nastavka opisivanja događaja ponudio svoju verziju kako je došlo do Frkovićeva osvještavanja. Ponajprije, Frković nije mnogo pio ili je vino miješao s vodom. Zato nije zapao u dubok san kao „Josef“.
Nadalje, očito ga je uznemirilo i njihovo kretanje po sobi, kao i to što su ga premještali. Osim toga, ostavili su ga baš ispod otvorenog prozora, pa ga je hladni zrak izvana počeo razbuđivati. Nakon što je udario „Dragana“ na Frkovića je skočio „Marko“ i udario ga iznimno snažno revolverom po sljepoočnici, tako da mu je iz sljepoočnice i arkade krenula krv. Iako bi takav udarac svakoga oborio, Frkoviću kao da nije bilo ništa te je stao zvati u pomoć.
„Dragan“ mu je začepio usta, a „Marko“ uhvatio ruke, dok se Frković otimao. Frković je „Draganu“ izgrizao dlan i otrgnuo komad mesa. Potom mu je „Dragan“ u usta nabio šal, a „Marko“ mu je uspio staviti obruč lisice na lijevu ruku, ne uspijevajući učiniti isto i s desnom. Svo to vrijeme Frković je stvarao buku.
„Dragan“ ga je nekoliko puta udario drškom revolvera, ali udarci kao da nisu imali nikakvog učinka. Frković je čak uspio izbaciti šal iz usta i iz svega glasa vikati. Ipak, Marko mu je stavio lisice i na drugu ruku, dok ga je „Dragan“ silovito udario stolicom što ga je ipak donekle onesposobilo. No, na vratima se pojavio gostioničar, uz još nekoga, želeći znati što se događa.
„Dragan“ je na njemačkom jeziku odgovorio kako se samo vesele, no gostioničar je inzistirao da uđe, unatoč Draganovoj opasci da ne žele da im itko smeta. Gostioničar je prestao s upitima, no „Dragan“ je bio uvjeren da prisluškuje što se događa.
Brzo su digli Frkovića do prozora. „Dragan“ je stajao djelomično na ljestvama, a djelomično na prozoru, dok je „Marko“ držao nagnutog Frkovića. U tome nezgodnom položaju po „Dragana“, Frković je ponovno počeo dolaziti k sebi, a gostioničar je zatražio da se otvore vrata s prijetnjom pozivanja policije.
Nakon toga „Dragan“ je uvidio kako nemaju vremena Frkovića prenositi preko ljestava, pa je viknuo „Marku“ da Frkovića prebaci kroz prozor u vrt. „Dragan“ je stajao na ljestvama i jednom rukom Frkovića pokušavao prebaciti preko prozora da ga „Marko“ može primiti za noge. No, Frković je ponovno došao svijesti, nogama udario Marka te stao „Dragana“ rušiti s ljestava. Uspio je glavom udariti Dragana, ali je pao na pod i u toj ga je poziciji Marko pokušao uhvatiti. Uto se iz hodnika začula naredba na engleskom jeziku da se otvore vrata uz hitac upozorenja kroz vrata. Stoga je „Dragan“ „Marku“ viknuo neka ubije Frkovića.
„Marko“ mu je uperio revolver u glavu i povukao obarač, no revolver je zakazao. Kasnije su shvatili kako je revolver bio samo zakočen, što u onoj žurbi nisu primjetili. Potom je nekoliko ljudi provalilo u sobu, s američkim časnikom na čelu. Otmičari su ih zbunili prijeteći pištoljima, što su iskoristili za bijeg u vrt. Amerikanac je ubrzo zapucao u njihovome smjeru, no bez rezultata. Dokopali su se automobila i zaputili u Beč.
No, pet dokumenata koji govore o ovom istom događaja daju prilično drugačiju sliku. Po jedan sastavili su otmičari, treći je napisala osoba koja se u ovome tekstu naziva „Josef“, četvrti dokument sastavio je jugoslavenski „centar u Beču“, pri čemu se očito misli na jugoslavensku diplomatsku ispostavu u tadašnjoj okupiranoj austrijskoj prijestolnici, dok je peti dokument sastavila institucija za koju se ne može ustanoviti njena narav, no ona je svakako u nekome kontekstu bila nadređena centru u Beču, budući da je izradila analizu sva četiri prethodno spomenuta izvješća.
U tekstu koji je sačinilo osoblje jugoslavenskog centra u Beču, Frkovića se naziva kodnim imenom Zagorac, očito poradi njegove dužnosti u Varaždinu. Početak izgleda ovako:
„Po nalogu drugova iz Beograda, da se pristupi otmici Zagorca preduzeli smo sledeće mere.
- Nabavka automobila podesnog za tu svrhu
- Proveriti prijelaz iz američke zone na rusku na području Urfar-Linc
- Sastati se sa agentom „Micikom“ i sa njim utanačiti detalje otmice u vezi njegovog zadatka.
- Nabaviti sretstva za uspavljivanje Zagorca i proveriti njihovo dejstvo kod našeg pouzdanog lekara
- Ispitati do tančina položaj kuće i terena, odakle je trebalo dići Zagorca
- Odabrati ljude za otmicu i omogućiti im legalan prijelaz između rusko-američke zone Austrije
- Ispitati najpogodniji put pri povratku, da se zaobiđe Salzburg i sa tim izbeći svaku eventualnu kontrolu američkih i austrijskih vlasti itd.“
U planiranje su bile uključene tri osobe, koje se u tekstu nazivaju Rudi, Nikola i Jetfo (Jefta, Jevta itd.), no nije jasno jesu li to pseudonimi ili stvarna osobna imena službenika.
Sljedeći navod još je jedan dokaz kako se iza oznake „centar u Beču“ krije stanovita diplomatska institucija, kojoj je dano u naređenje da izvede otmicu: „Jefta je nabavio automobil „Ford“ kabriolet, koga smo dobili od UDBe za diverziju, u zamjenu za „Old Smobil“, koga smo nelegalno kupili u Beču. Zadnji deo automobila – kufer – preuredili smo tako, da se u njemu mogla smestiti predviđena osoba. Pored toga, obezbedili smo austrijske brojeve i knjižicu sa oznakom „OD“, kao najpogodniji način nesmetanog putovanja kroz američku zonu, što se i u praksi pokazalo. Automobil tako spremljen ostavljen je u posebnu garažu. U automobilskoj knjižici je bilo naznačeno, za svaku eventualnost, da je automobil svojina Političkog Pretstavništva u Beču, kao garancija, da se izbjegne svaka veća kontrola kola, jer to pravo uživaju sva diplomatska kola u Austriji, bez obzira kroz koju zonu prolazila“.
Potom je opisan sastanak s osobom koju se naziva agent „Micika“, a na kome su spomenutome dati zadaci prikupljanja podataka o terenu i kući gdje Frković stanuje, ostalim ukućanima, njihovim navikama, okolnom terenu itd. Da je „Micika“ osoba iz najužeg Frkovićevog kruga i da odgovara „Josefu“ iz teksta objavljenog 1982. godine, svjedoči i jedna od naredbi: „Da nam pošalje nacrt mjesta terena i kuće u kojoj stanuje Zagorac zajedno sa njim“. Dalje u dokumentu stoji: „Na sastanku sa Micikom predočeno mu je, da treba izvršiti otmicu i sa tim u vezi pripremiti se. On je trebao, da da detaljan prikaz situacije u mjestu, terena, mjesta i kuće u koju je trebao Zagorac doći, a kao najlakši način dizanja Zagorca, predložili smo mu poslati uspavljujuće sretstvo u Salzburg, docnije u samom mjestu, gdje je trebalo otmicu izvršiti. Micika je sa svoje strane stvar dobro pripremio“.
Spomenuti su službenici pribavili ampule s morfijem, a Nikola ih je „poneo u Maribor i ispitao njihovo dejstvo kod lekara UDBe za Maribor. Utanačeno je, da su sasvim dovoljne dvije ampule da bi se osoba uspavala, a pored toga Nikola je dobio od lekara u Mariboru flašicu etera, koja je trebala da se upotrebi, ako morfium ne bude potpuno djelovao.“
Potom je red došao na izbor ljudi koji će obaviti akciju i odabrani su stanoviti Kralik i Strelac. Ostaje nejasno radi li se o pseudonimima ili pak prezimenima. Razmišljalo se i o tome da Rudi ili Jevto također otputuju u Salzburg u sklopu trgovačke delegacije koja bi vršila legalnu kupnju robe. Prisustvo jednog od njih pozitivno bi djelovalo na Kralika i Strelca u slučaju nepredviđenih okolnosti, pa je tako odlučeno da u Salzburg pođe Rudi. Nakon što je predstavništvo u Beču razradilo plan akcije „drug Jevta je bio u Beogradu, gde je drugovima usmeno izneo celokupan plan i pripreme. Drugovi su se složili, sa primedbom, da nijedan od nas, naime Rudi, ne treba da ide u američku zonu, jer eventualna provala akcije povlačila bi veliku kompromitaciju nas kao pretstavnika Jugoslavije u Austriji.“
U narednom dijelu teksta autor daje svoju ocjenu akcije: „Po predviđenom planu otmice se postupilo, kako se to iz Rudijevog izvještaja vidi, kao i iz izjava pojedinih učesnika. Sam plan otmice, po mom mišljenju – tehnička strana – bio je solidno pripremljen. Uzrok neuspeha leži u direktnim izvršiocima, koji su, i pored svih povoljnih okolnosti, u odlučujućem momentu izgubili prisebnost i bez stvarnog razloga upropastiti čitavu stvar. Izvršiocima je bila poznata celukupna situacija u mjestu gde se otmica trebala izvršiti. Jedna od osnovnih grešaka, po mom mišljenju, je to, što rukovodstvo u otmici je imao Kralik, na mjesto Strelca, koji se ranije u više slučajeva otmice pokazao kao dobar, snalažljiv i provjeren. Međutim, rukovodstvo se dalo Kraliku, jer je po prirodi inteligentniji, govori perfektno nemački, upotrebljavan je od strane nas, i ranije, za izvesne akcije u američkoj i britanskoj zoni, gde je pokazao puno snalažljivosti i smelosti, što nam je ulivalo garancije, da će i ovom prilikom to pokazati. Ali, desilo se to, da Kralik, koji je prvi nastupio, nije efikasno djelovao, zbunio se, u momentima nije znao šta da radi. Dozvolio je Zagorcu da pređe u odbranu, da viče i zove u pomoć, čak i to, da je Zagorac i sam prešao u napad, tako da se kraj pretvorio u neorganizovanu tuču, koja ih je zbunila potencirana alarmom ukućana. Sve je to uticalo na Kralika da izgubi svaku perspektivu, što se prenelo i na Strelca i Miciku, da su u paničnom bjekstvu napustili vilu ne izvršivši zadatak. Toliko su bili obuhvaćeni panikom, i Kralik i Strelac, da su u bjekstvu hteli ostaviti Miciku i ako je bilo predviđeno, da Micika, u svakom slučaju, dođe sa njima“.
Potom se posebno osvrnuo na izjave otmičara: „Radi neuspeha i uviđanja da su stvar upropastili ne ispunivši zadatak, nisu dali u izjavama točan prikaz situacije o toku akcije, nego da bi opravdali svoj poraz uneli su u izjavama i neke netačnosti kao što je slučaj vezivanja Zagorca, upada ukućana u sobu Zagorčevu, o tome da je Zagorac toliko ozlijeđen da neće preživjeti itd. Naročito Kralik je bio neiskren u svojoj izjavi“.
Govoreći o Kraliku, on je svoj izvještaj počeo s opisom susreta s agentom „Micikom“, a potom i Strelcom, kojega je uputio u ciljeve i detalje zadatka. Kralikov je izvještaj najkoncizniji, a s obzirom kako je Kralik zapravo „Dragan“ iz teksta objavljenog 1982. godine, prikladno ga je prenijeti u cijelosti.
„Oko 22.30 stigli smo na lice mesta, sačekavši ugovoreni čas, te se u 23 h privukli nečujno domu gde smo sačekani od saradnika (agenta „Micike“ op. au.), obavešteni da sredstvo predato mu za uspavljivanje nije do tog momenta imalo dejstva tj. da je dotični u lakom snu, budi se na svaki poziv o čemu smo se i mi osvedočili, stojeći kraj prozora kada se ovaj pozvan imenom probudio. Rečeno je da se počeka još sat dva jer bi se mogla očekivati naknadna promena dejstva medikamenata.
Čekajući u kolima, razmišljali smo i diskutovali o neminovnosti provođenja same akcije u svakoj nemogućnosti odlaganja imajući u vidu nameravanu promenu boravišta dotične osobe. Nešto posle ponoći ugasila se i poslednja svetlost u domu kada je oko 12.40 počela padati kiša smatrali smo da se izvršenje neda odložiti, prišli domu provirujući kroz šaluzine u osvetljenu salu u kojoj je dotični spavao, a prijatelj (agent „Micika“ op. au.) čitao. Kucanjem u prozor obavestili smo prijatelja o našem prisustvu. Ovaj je izašao bez cipela, otvorio nam kućna vrata i ukazao na osobu koja je na krevetu spavala. Prišli smo nečujno krevetu, drug sa revolverom u ruci ja sam gazom namočenom eterom no iznenada spavajući se trgao iz lakog sna, iznenađen no tada u nemogućnosti ma što da učini.
Drug (Strelac op. au.) ga je uhvatio za grkljan a ja sam mu levom rukom obuhvatio glavu nabivši mu u usta gazu.
Ovom je uspelo da mi uhvati jedan prst leve ruke među zube, počeo stiskati no ja sam očekivao djestvo etera te bez obzira na bolove održao par minuta ovakvu situaciju. Iznenada se napadnuti okrenuo licem, situacija se promenila tako da je ovaj u trenutku dobio slobodne ruke kriknuvši za pomoć što je uzbunilo ukućane.
U ovom momentu mi je uspelo da mu na levu ruku postavim lisice pa pretpostavljajući da će ukućani poletiti u pomoć uperio sam revolver na ovog zahtevajući, imitiranjem engleskog jezika, da se pokori jer imamo nalog za hapšenje. Na to se ovaj bacio na mog druga ponavljajući krike. Znajući njegovu starost pretpostavljali smo da će posle dva-tri dobra udarca onesvestiti ili klonuti te ćemo uspeti da ga do kraja vežemo. Ovo se nije dogodilo već je ovaj iza toga nastavio s povicima našto smo ga mi počeli udarati pesnicama i pištoljima tako da je nekoliko puta padao no dižući se uvek tako da je svako vezivanje bilo nemoguće.
U jednom momentu je posle teških udaraca, jer je u međuvremenu dobio više udaraca rukama, revolverom i nogom u glavu, telo, mali stomak i predeo srca, pao na krevet obliven krvlju te nam je uspelo uvući mu i drugu ruku naopako u lisice. Ovakva povika i galama uzbunila je ukućane koji su isto tako dozivali te smo se morali povući jer se hodnik napunio ljudima. Izašao sam da se uverim u stanje stvari kada se dvoje od ukućana uvuklo u sobu te nam onemogućilo daljni nastavak akcije. Želeći da se obezbedimo u povlačenju tj. da nam skupljeni ljudi ne bi na neki način onesposobili kola morali smo napustiti mesto ne dobivši mogućnost za likvidaciju.“
Sutra donosimo nastavak analize otmice bivšeg ministra NDH Mate Frkovića 1948. godine u Austriji, koja je pisana na temelju niza autentičnih UDB-inih dokumenata.
