Dr. Ivo Mance, liječnik i dobročinitelj, osnivač je Udruge „Njemačka pomoć za djecu Hrvatske“, sa sjedištem u Mülheim an der Ruhr u Njemačkoj, putem koje je ostvario brojne ciljane donacije. Za dugogodišnju humanitarnu pomoć Udruga je 2006. godine dobila Zlatnu plaketu Grada Rijeke, a on je na prijedlog Riječke nadbiskupije, 2003. godine dobio najviše papinsko odlikovanje „Pro Ecclesia et Pontifice“ (Za Crkvu i Papu). Prema mišljenju mnogih koji su ga poznavali i s njim surađivali, bio je jedan od najvećih donatora hrvatskog zdravstva. Knjigu je uredio dr. Adolf Polegubić.
Ovih je dana objavljena monografija o dr. Ivi Manceu podnazivom „Dr. Ivo Mance – Život i djelo“, (uredio dr. Adolf Polegubić), u izdanju Udruge za očuvanje moravičkih starina„Turanj“, Brod Moravice i Udruge „Deutsche Hilfe für Kinder in Kroatien e.V.“, Mülheim an der Ruhr (Njemačka).
„Prirediti monografiju o dr. Ivi Manceu predstavlja veliki izazov, jer se radi o veoma dinamičnoj i odvažnoj osobi kad je riječ o pružanju pomoći, poglavito onima koji su najpotrebitiji ljudske pozornosti, a to su djeca. Kad ovdje govorimo o djeci, mislimo na njihovo integralno stanje: na njihov odgoj i rast, izobrazbu i zdravlje, tj. na cjelokupne uvjete njihova života. Pomažući ustanove koje se posvećuju radu s djecom, kojima je cilj njegovati njihovo zdravstveno stanje i unapređivati njihove intelektualne sposobnosti, dr. Mance indirektno je pomagao djeci.
Upravo su djeca bila u središtu njegove humanitarne djelatnosti do kraja njegova bremenita života. Iz tog razloga 1994. godine osnovao je Udrugu „Deutsche Hilfe für Kinder in Kroatien“ (doslovno: Njemačka pomoć za djecu u Hrvatskoj; u slobodnom prijevodu: Njemačko društvo za djecu u Hrvatskoj), kojoj je bio predsjednik od 1994. do 2015. Nakon njegove smrti udrugu vodi njegova supruga dr. Marija Mance.
Valja podsjetiti kako je dr. Mance i prije osnutka te udruge bio uvelike zauzet oko pružanja pomoći napadnutoj domovini Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Kako se on u svom životu još od djetinjstva suočio s poteškoćama, često se i sam oslanjao na pomoć drugih, pa je to, reklo bi se, bila klica koja je u njemu klijala i razvila se u osobu koja će uvelike pomoći i drugima.
Knjiga je ovo o tom čovjeku široka srca, koja je nastala u znak zahvalnosti u povodu 10. obljetnice od njegove smrti (umro je 23. kolovoza 2015.). Ona je svjedočanstvo da uspomena na tog izvanrednog humanitarca živi ne samo u njegovoj obitelji, prijateljima i znanicama, već i mnogo šire u hrvatskoj javnosti, posebice među onima koji su doživjeli pomoć koja je preko njegove udruge dolazila u zdravstvene i odgojne ustanove u Gorskom kotaru, Rijeci i Istri. Ova monografija prati njegov život i djelovanje kojim je ostavio neizbrisive tragove na spomenutim područjima.
Namijenjena je ne samo onima koji su ga poznavali već i brojnim drugima da upoznaju život i djelovanje toga izuzetna i samozatajna čovjeka kojemu je radost bila pomagati drugima. Gotovo je nemoguće navesti cjelovit iznos prikupljene pomoći i sve projekte koje je dr. Ivo Mance ostvario preko svoje Udruge.
Prvi dio monografije naslovljen je ́Životne crtice ́. Iako je rođen u Zagrebu (25. kolovoza 1933.), podrijetlo vuče iz Gorskog kotara, koji će mu se još od djetinjstva urezati u srce. Naime, Ivin otac Ivan, rođen je 1907. u selu Kuti u općini Brod Moravice, a Ivina majka Anica r. Golik potječe iz sela Šimatova. U tom dijelu govori se o Ivinu odrastanju u predratnom, ratnom i poratnom razdoblju, o njegovu školovanju, studiju, osnivanju obitelji i prvoj liječničkoj službi. Poseban pak odjeljak predstavlja njegov odlazak u Njemačku, njegov liječnički staž najprije kao kirurga, a potom kao urologa. Nakon toga dolazi njegovo neumorno humanitarno djelovanje koje je zapravo započelo s Domovinskim ratom i nastavilo se do njegova prelaska u vječnost.
U drugom dijelu monografije opisani su humanitarni projekti dr. Ive Mancea i njegove Udruge „Deutsche Hilfe für Kinder in Kroatien“. Ta humanitarna djelatnost većim dijelom odnosila se na zdravstvene ustanove: klinike, bolnice i domove zdravlja, imajući u vidu njihovu zauzetost za potrebitu djecu. Potom je riječ i o odgojnim i društvenim ustanovama, posebice pak o odmaralištu u Šimatovu za djecu s posebnim potrebama i njegovoj zauzetosti za sakralne objekte u Gorskom kotaru.
U trećem su dijelu navedena odlikovanja, povelje, zahvalnice i priznanja. Od odlikovanja posebno valja istaknuti odlikovanje ́Pro Ecclesia et Pontifice ́ (Za Crkvu i Papu), koje je i dr. Ivi Manceu 2003. godine, uoči trećeg posjeta Hrvatskoj, dodijelio sveti papa Ivan Pavao II. Radi se o najvišem odlikovanju koje se dodjeljuje laicima i klericima za ustrajnost u službi i vjernosti Crkvi. Odlikovanje je 17. srpnja 1888. godine ustanovio papa Leon XIII. o pedesetoj obljetnici svoga svećeničkog ređenja. Tu je i odlikovanje ́Red hrvatskog pletera ́, koje je dr. Ivi Manceu dodijelio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman 1998. godine. Zlatna plaketa ́Grb Grada Rijeke ́ dodijeljena je 2006. Udruzi ́Deutsche Hilfe für Kinder in Kroatie ́ za nesebičnu dugogodišnju humanitarnu pomoć i donacije. Tu su i povelje koje su dodijeljene dr. Manceu – ́Počasni građanin Pule ́ za 2000. godinu i ́Počasni građanin Brod Moravica ́ 2001. Izdvojili smo samo neke, a opširnije se o svemu može pročitati na stranicama knjige.
Pojedinci koji su bili upoznati s njegovim djelovanjem na dobro potrebite djece u Hrvatskoj izrazili su svoju sućut. U spomen-sjećanjima predstavljeni su doživljaji i susreti s njim i dojmovi pojedinaca o ovom zaista izvanrednom čovjeku. O svemu se tome govori u četvrtom dijelu.
U petom, ujedno i završnom dijelu monografije intervjui su dr.Ive Mance i drugi tekstovi. Intervjua je relativno malo, ali je zato novinskih priloga i tekstova o njegovu djelovanju jako puno. Izdvojili smo dva intervjua i tri novinska priloga”, napisao je urednik monografije dr. Polegubić u predgovoru.
Prema mišljenju mnogih koji su ga poznavali i s njim surađivali, dr. Mance je bio jedan od najvećih donatora hrvatskog zdravstva od Domovinskog rata do svoje smrti, na poseban pak način zdravstvenih ustanova Primorsko-goranske županije. Mogao je to učiniti jer je svojim humanitarnim radom stekao povjerenje društvenih i crkvenih ustanova u Njemačkoj.
Kao neumoran službenik dobrote dr. Mance nije skupljao novčane priloge za sebe već za dječje klinike, bolnice i domove zdravlja, za odgojne ustanove, dječje vrtiće i škole kao i za druge potrebe zajednica i pojedinaca. Kao kršćanski humanist i samozatajan čovjek sve svoje vrijeme u mirovini posvetio je humanitarnom radu.
Na kraju ostaje ono važno pitanje: odakle je dr. Mance crpio snagu za svoje bremenito životno i humanitarno djelovanje? Zasigurno iz svoga životnog iskustva, ali i iz vjere i potrebe, kako je i sam rekao u jednom razgovoru, „služiti zemlji i onima koji u njoj žive, i to služiti samozatajno i besplatno“. A da bi u tome i uspio, bilo je važno stvoriti široku mrežu pojedinaca i ustanova koji su pritom pomagali. Među njima su njemačke crkvene ustanove, kao što su Kirche in Not, Renovabis, Kindermissionswerk i Biskupija Essen, te njemački sudski organi, liječničko društvo i brojni pojedinci. Podršku je imao u Riječkoj nadbiskupiji i Caritasu te nadbiskupima Antonu Tamarutu i Ivanu Devčiću, mons. Liniću i mnogim drugima.
A svekolika pomoć koja je pristigla u Hrvatsku u teškom vremenu, poglavito za djecu na području Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije, ostavila je svijetao trag zauzetosti plemenita čovjeka dr. Ive Mancea. A to se „može iskazati jedino kroz neizmjernu ljubav prema čovjeku, svome bližnjemu. (…) Taj dar i tu snagu mogu imati samo odabrani, plemeniti ljudi.“
Monografija je nastala suradnjom mnogih osoba. Pojedinosti iz života i djelovanja dr. Mancea saznali smo od njegove supruge dr. Marije Mance, koja u obiteljskoj pismohrani čuva vrijedne fotografije i novinska izvješća o donacijama i projektima, pri čemu joj je za skeniranje materijala pomogla Laura Ringel. Za uspostavu kontakta i komunikaciju s partnerima bila je zadužena Tajana Mavrinac, a za digitalizaciju fotografija i grafičko uređenje fra Nedjeljko Jukić. Posebno valja istaknuti dr. Dinka Aračića, na čiji je poticaj i ostvarena ova monografija.
I na kraju najveća zahvala pripada supruzi dr. Ive Mancea dr. Mariji Mance, o kojoj je dr. Mance i sam posvjedočio: „Bez svoje žene ne bih ništa postigao i to nije farsa, to je apsolutna istina.“ Ona je sudjelovala u svim njegovim pothvatima – u nabavkama, slanju narudžbi, telefoniranju, administriranju… Jednom riječju: njezina je pomoć u svemu bila neprocjenjiva.
Fenix-magazin/SČ/dr. sc. Adolf Polegubić
