Kao medij koji je okrenut događanjima u hrvatskom iseljeništvu, Fenix će iz iseljeničkog kuta pratiti nadolazeće parlamentarne izbore za zastupnike u Hrvatskom saboru.
Tako smo ovih dana zastupnici u Europskom parlamentu Ruži Tomašić poslali pitanja mailom vezana uz njen politčki angažman u kampanji i političke stavove. Umjesto konkretnog i uljudnog odgovora, što nalažu osnovni principi odnosa u javnom i političkom životu, upućen nam je poprilično bahat i prijeziran odgovor, ukoliko bi se ovakva komunikacija uopće mogla nazvati odgovorom.
Začuđuje još više što takav odgovor dolazi od jedne zastupnice u EU parlamentu. Da dalje ne objašnjavamo, u nastavku teksta objevljujemo upit dolje potpisanog novinara Fenixa te odgovor gospođe Ruže Tomašić.
Pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, gospođi Tomašić upućeno je pitanje hoće li, ukoliko se odluči sudjelovati na izborima za Hrvatski sabor, dati neopozivu ostavku na mjesto zastupnice u Europskom parlamentu i tako se istinski uključiti u kampanju s interesom da pomognete ljudima u Hrvatskoj bez sjanja na dvije stolice? Kao primjer naveli smo primjer zastupnice Josipe Rimac, koja je dala ostavku na mjesto gradonačelnice Knina i otvorenih karata prema biračima ušla u kampanju. Drugo pitanje odnosilo se na moguću podršku Ruže Tomašić premijeru Zoranu Milanoviću te bi li ta podrška značila odmak od njenih konzervativnih načela?
Ta pitanja kao da su naljutila gospođu Tomašić koja nam je kratko odgovara:
“Poštovani gospodine Bodrožiću, više od 20 godina sam na Hrvatskoj političkoj sceni. Kako vidite još uvijek sam čista obraza, pa se ne morate brinuti za mene. Dosada sam savjesno radila i pomagala svome narodu pa ću znati i u budućnosti odlučiti kako pomagati na najbolji i najpošteniji način. Zahvaljujem na brizi koju ste pokazali za moju savjest. Lijep pozdrav!
Ruža Tomašić.“
I bilo je to sve od europske zastupnice. Gospođi Tomašić nismo odgovarali, ponajmanje ne u istom tonu. Umjesto toga samo ćemo, primjera radi, komentirati i usporediti dosadašnju praksu vezano uz ovu temu na nekim primjerima u Hrvatskoj i Njemačkoj, a čitatelji, u krajnjem slučaju i birači, neka sami donesu svoj sud.
Gospođa Tomašić trebala bi znati kako novinari postavljaju različita pitanja, što je i njihova jedna od osnovnih zadaća, pa makar se ona nekome i ne sviđala. Javnost ima potrebu saznati istinu. Pogotovo sada, jer, nalazimo se u predizborno vrijeme i vrlo je važno kakve će osobe zastupati hrvatske državljane u najvišem zastupničkom tijelu u Hrvatskoj, u Hrvatskom saboru.
Sjetimo se samo kakva se je medijska prašina digla u kampanji za predsjednika države, kada je tadašnjoj kandidatkinji, a sadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, postavljeno pitanje hoće li, ukoliko izgubi izbore, aktivirati mogućnost zaposlenja u Bruxellesu ili će ostati u Hrvatskoj i staviti se na raspolaganje na neki drugi način za dobrobit Hrvatske. Ona je to vrlo brzo demantirala i dala jasan odgovor. Birači su to honorirali. Izgledalo je kako njezin istup imao učinka te da su i neki drugi na hrvatskoj političkoj sceni počeli slijediti te standarde.
Iz upita gospođi Tomašić već smo naveli primjer saborske zastupnice Josipa Rimac koja je dala ostavku na mjesto gradonačelnice Knina te javnosti i biračima uputila poruku kako ne želi sjediti na dvije stolice.
S obzirom na kalkulantski mentalitet hrvatskih politčara, u koji se se javnost mogla uvjeriti već puno puta, bez obzira kako tko na ovaj potez gledao, to je na našoj političkoj sceni veliki korak naprijed. Oni koji dobro poznaju europsku i svjetsku politku znaju da je sjedenje na više stolica, itekako politički kažnjivo.
Jedan od prominentnijih primjera zbio se je upravo prije nekoliko godina u Njemačkoj, točnije 2012. godine, za vrijeme izbora za parlament Savezne zemlje Sjeverne Rajne i Vestfalije. Izbori su se održali nakon što u parlamentu nije prošao prijedlog proračuna. Kao vodeći kandidat CDU-a i nositelj liste nastupio je tadašnji ministar zaštite okoliša u vladi Angele Merkel i političar kojem je u CDU predviđana velika karijera, Norbert Röttgen. Par dana prije samih izbora, dok je još dobro stajao u istraživanjima medija, u raspravi koja se je prenosila na prvom njemčkom televizijskom programu, novinarka mu je postavila banalno pitanje: “Hoćete li u slučaju gubitka izbora ići u opoziciju i biti aktivan?” Odgovorio je sljedeće: “Mislim da bih trebao biti ministar-predsjednik, ali nažalost o tome ne odlučuje samo CDU, nego birači”.
Taj je odgovor imao veliki medijski odjek i uzrokovao je salve nezadovoljstva. Doslovno ga je koštao izbora a njegov CDU je ostvario najlošiji rezultat u povijesti. Dan nakon poraza, ministar-predsjednik Bavarske Horst Seehofer, komentirao je poraz i kazao za medije: “Puno je razloga za poraz, na primjer, da se kandidat nije u potpunosti opredijelio za njegovu zemlju”. Njemački precizno.
Nakon svega nameće se pitanje: zašto bi istih ili sličnih pitanja bio pošteđen bilo koji političar u Njemačkoj ili Hrvatskoj? Zar bi gospođa Tomašićto trebala biti pošteđena i zbog toga se ljutila? Ovaj odgovor gospođe Tomašić itekako dovodi birače u nedoumicu, dapače, on je poprilično kalkulantski. Preveden na jednostavan jezik: “Ja sam samo mamac, zamka, trapula, kako bi se reklo u kraju u kojem Ruža živi. Glasajte za mene. Ja mogu slobodno kalkulirati. Ako dobijem umjesto mene će ići netko drugi, ako izgubim, boli me briga, dalje sviram po svome u Europskom parlamentu”.
Jasna poruka biračima, da jasnija ne može biti. E, pa upravo zbog ovakvog stava možda će progledati i hrvatski birač kojemu više nije dovoljno viknuti “Živjela Hrvatska”!
Kristijan Bodrožić
