Gazdarica me plaćala 200-300€ a bila sam prijavljena na 450€. Taj posao sam ubrzo napustila jer nisam mogla ništa uštediti, bilo me strah ići sa psima u obližnji park koji je bio prepun izbjeglica a napadi na žene sve češći…..
Na Fenix Magazin redakciju stigla je još jedna priča, ovog puta čitateljice iz Rossenheima, koju u cijelosti objavljujemo:
Dolazim iz jednog malog primorskog mjesta blizu Makarske i nakon završenih studija za turizam u obližnjem gradu, radila sam kao promoterka i dijelila promotivne letke supermarketa po gradu.
Ne moram ni reći da sam radila na crno, nisam imala ni dan radnog staža sa svojih 25 godina. Tako je to u nas u Hrvatskoj. Živjela sam sa tatom, mamom i bakom od ljetne sezone i iznajmljivanja soba turistima.
U Njemačku sam odlučila krenuti kad je tetka kroz priču natuknula da bi tamo mogla nešto zaraditi. Živjela bi za početak u nje, jer su oni svake godine ljetovali (besplatno naravno) u nas. Usluga za uslugu.
U Njemačku sam došla netom prije priljeva silnih izbjeglica i na početku sam čuvala i šetala pse gospođe koja je mnogo radila, a bila susjeda moje tetke.
Pse sam morala šetati nekoliko puta po minimum sat vremena, čak i noću, jer je gazdarica tako zahtijevala. Plaćala me 200-300€ a bila sam prijavljena na 450€. Taj posao sam ubrzo napustila jer nisam mogla ništa uštediti, bilo me strah ići sa psima u obližnji park koji je bio prepun izbjeglica a napadi na žene sve učestaliji.
Nakon što sam se zaposlila kao sobarica u hotelu teta je kroz mjesec dana rekla mami da bi joj trebala davati barem 150€ za stanovanje i hranu. Prijatelje nisam imala, jezik nisam znala, tako da od plaće koju sam dobivala (500/600€) zavisi od učinka, ostajalo mi je oko 350-400€. No tada sam morala krenuti u školu. Školu sam plaćala oko 200€, plus knjige i kartu za vlak, ostajala sam bez centa već na pola mjeseca.
Još uvijek radim u hotelu, idem u školu i radim mini job za 450€ kao čistačica u shopping centru. Još uvijek živim sa tetom. Naći stan je nemoguća misija. Moj život jest krenuo na bolje ali samo novčano. Izgubila sam zdravlje: leđa, vrat, ruke i noge me bole kao da mi je 80 godina a ne 27. Ove poslove nitko ne želi raditi, teško je i stresno, a malo plaćeno. Sve u svemu, planiram se vratiti kući. Bilo je ovo jedno lijepo iskustvo, ali njemački sistem mi se ne sviđa, da se ja ubijam i danju i noću od posla a oni uzimaju porez i plaćaju život i školovanje izbjeglicama koji osim što su agresivni, arogantni i lijeni, imaju više novaca nego ja koja radim.
Lijep pozdrav iz Rossenheima.
Dora J.
Podaci o autorici poznati redakciji Fenix Magazin
Ako i vi imate priču, svoju ili neku za koju ste čuli, pišite nam i ispričajte nam je. Možete je poslati na naš redakcijski mail fenix@fenix-magazin.com, anonimno ili punim imenom i prezimenom.
Fenix/MD
