Demografska politika jedno od najvažnijih pitanja za budućnost Hrvatske. To posljednjih godina ponavljaju hrvatski demografi ali i hrvatski političari te čelnici hrvatskih institucija koji bi, prema članku 10. Ustava RH, trebali brinuti i „štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom“.
Nažalost, brojni primjeri hrvatski iseljenika koji su se vratili u Hrvatsku pokazuju kako to i nije baš tako. To svjedoči i najnoviji primjer mlade povratničke obitelji iz Njemačke u Zagreb, o kojem je Fenix-magazin pisao u dva nastavka pod naslovom „Gorak okus povratka u Hrvatsku“, u kojem je opisan slučaj suočavanja s problemom nastavka školovanja, tj. nemogućnosti upisa njihova djeteta u državnu jezičnu gimnaziju u Zagrebu.
Naime, njihova kćer je završila osmi razred jezične gimnazije u Mainzu (gimnazija u Njemačkoj počinje od petog razreda, op.a) te zbog preseljenja roditelja, želi nastaviti školovanje u jednoj od jezičnih gimnazija u Zagrebu. No, guranje tog djeteta da sada upiše strukovnu školu u Zagrebu je potpuno neprihvatljivo roditeljima čije dijete je u njemačkoj jezičnoj gimnaziji uz njemački imalo još tri strana jezika. Zbog svega toga, ukoliko ne uspiju upisati svoje dijete u jezičnu gimnaziju u jesenskom upisnom roku, razmišljaju o povratku iz zagreba u Njemačku.
Ocjene nejednako tretirane
Naravno da se ocjene iz tako jake njemačke jezične gimnazije ne mogu uspoređivati sa ocjenama iz recimo njemačke realke ili hrvatske osnovne škole. A te ocjene su osnovni kriterij za upis u prvi razred srednje škole u Hrvatskoj. Raniji pravilnik, kojeg je imala i bivša država, osiguravao je djeci povratnika nastavak školovanja u istim školama koje su pohađali u inozemstvu. Pravilnik koji je nosio naziv „Program za povratnike“ primjenjuje se od ožujka 2017. godine nakon što je Ustavni sud u studenom 2016. ukinuo „Članak 22. Pravilnika o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u prvi razred srednjih škola“. Napravljeno je to pod izlikom kako „nema više privilegiranog upisa za djecu diplomata“, a zapravo je najviše pogodio djecu hrvatskih povratnika u Hrvatsku.
Ukidanjem tog pravilnika pod krinkom privilegiranosti upitnim je postalo i proklamirano zauzimanje Republike Hrvatske za „očuvanje i jačanje položaja i identiteta Hrvata izvan Republike Hrvatske kroz učenje jezika, kulturu, obrazovanje, znanost, gospodarstvo, zdravstvo i socijalnu politiku i šport“. Jer, čemu proklamirano zauzimanje i briga kada se pod krinkom privilegiranosti hrvatskim povratnicima (na tom i drugim primjerima) otežava život u Hrvatskoj. Isto tako „u vodu pada“ i proklamirana skrb Republike Hrvatske iz strateškog dokumenta Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Naime, u tom dokumentu se ističući da je „skrb za Hrvate izvan RH sastavni dio unutarnje i vanjske politike Republike Hrvatske“.
Nebriga institucija
Ako se još navodi kako „Republika Hrvatska poduzima mjere kojima potiče povratak hrvatskih iseljenika i useljavanje njihovih potomaka u Republiku Hrvatsku“ te da „Hrvati izvan Republike Hrvatske ostvaruju sva prava i obveze propisane posebnim zakonima iz područja školskog i visokoškolskog obrazovanja, zapošljavanja, natječaja i stipendija, zdravstvenog osiguranja i drugo“, zašto se onda sve to ne primjenjuje i u praksi?
Kakva je to skrb i briga kada hrvatski povratnici iz iseljeništva ostvaruju manja prava od onih koja ostvaruju pripadnici hrvatskih manjina u Hrvatskoj?
Na kraju, zašto institucije koje bi trebale brinuti o Hrvatima izvan RH nisu, prema tvrdnjama roditelja, ni pismeno odgovorile na njihovo traženje pomoći. A institucije od kojih su povratnici iz Njemačke tražili pomoć kako bi njihovo dijete nakon njemačke jezične gimnazije nastavilo školovanje u odgovarajućoj hrvatskoj gimnaziji su: Ministarstvu znanosti i obrazovanja RH, Agenciji za znanost i visoko obrazovanje te Ured dobrodošlice pri Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH.
Fenix-magazin/SIM /Ivan Matić
