Uz geslo Navik on živi ki zgine pošteno danas se u Republici Hrvatskoj obilježava Spomendan posvećen Zrinskim i Frankopanima, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine. Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 30. travnja obilježava se prema Dopunama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz studenoga 2011.godine.
Upravo na taj kobni 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su vođe protuhabsburške urote Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.
Povod njihovoj uroti protiv bio je Vašvarski mir što ga je 1664. godine sklopio austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. s nepovoljnim uvjetima za dijelove Ugarske i Hrvatske. Taj dogovor Hrvatska i Ugarska nisu moge priznati jer su njime Osmaniljama pripali svi njihovi zauzeti teritoriji. Kako im Beč nije onemogućio da se zakonito izbore svoju okupiranu zemlju, nije im preostalo drugo, nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže i svoja prava ostvare pobunom. Bečki dvor, istodobno provodi apsolutističku i centralističku politiku ne poštujući staleška prava hrvatskoga i mađarskog plemstva te počinje provoditi reformaciju (i sama obitelj Zrinski je bila dijelom ili je pak simpatizirala s Luteranima).
Saznavši za urotu, Leopold I. je pozvao urotnike, među njima i hrvatske velikaše 1670. godine u Beč kako bi se opravdali. No, nisu uspjeli. Zrinskog i Frankopana car je dao zatočiti u tamnicu u Bečkom Novom Mjestu. Nakon jednogodišnje istrage,koju je vodilo Tajno vijeće, obojica su po odredbi Johanna Paula Hochera osuđena zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na smrt odsijecanjem glave i desne ruke. U presudi Petra Zrinskog je između ostalog navedeno:
“… da je počinio najveće grijehe time što je nastojao okruniti se za nezavisnog hrvatskog vladara. Umjesto krune, čeka ga krvavi mač…”
Okrivljenici, ali i Leopold I. molili su Tajno vijeće za “milost”, i ona je nad Zrinskim i Frankopanom iskazana tako što im je oproštena kazna odsijecanja ruku. U isto vrijeme pogubljen je u Beču i drugi najvažniji urotnik, ugarski palatin Nadasdy. Nešto kasnije u Grazu i štajerski i urotnik Tattenbach.
Prije smaknuća su, Zrinski i Frankopani kao i obitelji im, lišeni plemstva, a njihova je sva imanja zaplijenila država. Bečki dvor ne samo da je ugušio zrinsko-frankopanski pokret, nego je i uništio dvije najstarije i najslavnije hrvatske plemićke obitelji koje su pet stoljeća, sve do polovice 17. stoljeća, imale najznačajniju ulogu u hrvatskoj povijesti.
U svezi s njihovom smrću tadašnji mletački poslanik u Beču javio je u Veneciju:
“Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.”
Posmrtni ostaci Zrinskog i Frankopana iz Bečkog Novog Mjesta preneseni su i 1919. godine u zgrebačku katedralu, dok im se nadgrobni spomenici još uvijek nalaze u Bečkom Novom Mjestu.
Da Zrinski zauvijek svojim pokličem „Navik on živi ki zgine pošteno“ žive u hrvatskome narodu potvrđuju najznamenitija mjesta, ulice, trgovi i vojne institucije u Hrvatskoj koje po njima nose ime, , a pod njihovim imenom i geslom hrvatski branitelji branili su i obranili, stvorili hrvatsku državu u Domovinskome ratu (1991.-1995.). Zrinska garda Čakovec danas na mnogim ceremonijalnim i protokolarnim državnim i vjerskim s svečanoostima svojim odorama i postrojem zorno upriličuje čast i slavu Zrinskih, dok mnogi Hrvati i Hrvatice časno i ponosno nose osobna imena Zrinko i Zrinka.
Fenix-magazin/Greta Drago
