Hrvatska dječja škola u Beču jedina je dopunska škola u austrijskom glavnom gradu koja već 18 godina uspješno nudi nastavu na hrvatskom materinskom jeziku.
Za to su prije svega zaslužni njeni utemeljitelji, entuzijasti ing. Perica Mijić i među djecom i roditeljima omiljena profesorica hrvatskog jezika Đurđica Vučković, koji su se uz pomoć hrvatske diplomacije i nadležnog ministarstva u Hrvatskoj izborili da djeca hrvatskih iseljenika i Hrvata na privremenom radu u Austriji mogu pohađati dodatnu nastavu na hrvatskom materinskom jeziku i upoznaju hrvatsku povijest i kulturu.
S koliko profesionalnosti i entuzijazma djeluje Hrvatska dječja škola u Beču i koliko je cijene ne samo roditelji nego i službeni hrvatski diplomatsko-konzularni predstavnici u Austriji, ali i Grad Beč, moglo se je nedavno vidjeti i na podjeli učeničkih knjižica, održanoj u Konzularnom odjelu hrvatskog Veleposlanstva u austrijskom glavnom gradu. Povod više za razgovor s Pericom Mijićem, jednim od osnivača Hrvatske dječje škole „Anno 93“, koja djeluje u sklopu istoimene Austrijsko-hrvatske krovne udruge za obrazovanje, kulturu i socijalno u Beču.
Već gotovo dva desetljeća ili točnije 18 uspješnih školskih godina je iza Hrvatske dječje škole u Beču. Kako je sve počelo i kako ste se uspjeli izboriti da se nastava održava isključivo na hrvatskom materinskom jeziku?
Škola je počela s radom 2002. godine. Svečano su je u Beču otvorili tadašnji hrvatski veleposlanik u Austriji, sada već nažalost pokojni Dražen Vukov Colić i tadašnja savjetnica za kulturu pri Veleposlanstvu RH u Beču naša draga Vesna Njikoš-Pečkaj. Oni su nam svojim diplomatskim aktivnostima između Hrvatske i Austrije izuzetno mnogo pomogli da je škola utemeljena i da je opstala kao Hrvatska dječja škola. Počeci su bili teški i nije lako bilo ishoditi odobrenje Grada Beča da kao Krovna udruga dobijemo „zeleno svjetlo“ da možemo držati nastavu na hrvatskom materinskom jeziku. Ali ipak smo uspjeli, zahvaljujući pregovorima i postizanju suglasja između hrvatskog i austrijskog ministarstva obrazovanja.
Koliko učenika pohađa danas nastavu hrvatskog materinskog jezika ?
Počeli smo 2002. godine s jednim razredom i 20 učenika. Danas imamo godišnje 150 učenika, koje podučavamo na pet raznih destinacija odnosno škola u raznim bečkim stambenim okruzima. Imamo dvije zaposlene učiteljice, koje rade po obrazovnom planu Ministarstva obrazovanja, kulture i sporta Republike Hrvatske. Školske knjige i udžbenici su usklađeni s Kurikulumom hrvatske nastave u inozemstvu, a učeničke su knjižice iste kao i one u Hrvatskoj. Na taj način i po tom programu radimo već 18 godina.
Austrijske obrazovne vlasti nude hrvatskoj djeci, ali i studentima primjerice na Bečkom sveučilištu nastavu na nepostojećem bošnjačko-hrvatsko-srpskom jeziku, tzv. BKS. Kako ste se vi uspjeli izboriti za samostalnu nastavu na hrvatskom jeziku ?
Pa, mi smo od samih početaka ukazivali i dokazivali da su to tri različite države i tri različita jezika i da BKS, kao umjetno stvorena jezična mješavina nikome ne čini dobro, ni nama Hrvatima, ni Bošnjacima niti Srbima. I oni su bili protiv toga. Jer jezik je osnovno i najvažnije sredstvo identifikacije pripadnika jednog naroda s zemljom iz koje dolazi ili potječu. Naravno da nam nije bilo lako sve to dokazivati i uvjeravati nadležne organe Grada Beča i šire, s obzirom da tada još Hrvatska nije bila članica Europske unije i hrvatski 24. službeni jeziku Unije.
Čime ste ih uvjeravali?
Činjenicama! Da povijest hrvatskog jezika i Hrvatske datira još iz 7. stoljeća. Pa zar glagoljica nije dovoljno uvjerljiv dokaz kao hrvatsko pismo? Kao i činjenica da je djeci u ranoj fazi sazrijevanja važno da znaju tko su, što su i odakle potječu i da ako im se ne omogući nastava na njihovom materinskom jeziku, ne mogu opstati u austrijskom društvu kao Hrvati, jer upravo je znanje hrvatskog jezika uvjet njihovog opstanka. Dali smo im primjer i Baltičkih zemalja u kojima također nisu svi jezici spojeni u jednu mješavinu finskog, danskog i drugih jezika. Pa kako bi to izgledalo? Osim toga i Austrijanci su sami došli do saznanja da su dvojezična djeca u pravilu bolji učenici. Kako sam na početku rekao, nije bilo lako, ali uspjeli smo.
Svojim uspješnim radom primjer ste mnogim drugim Hrvatima i nastavnicima hrvatskog jezika u raznim školama i Župnim zajednicama u Austriji. Što je ključ vašeg uspjeha i koliko dana u tjednu se održava hrvatska nastava?
Nastava u Hrvatskoj dječjoj školi u Beču održava se obrazovnom programu iz Hrvatske svakoga dana po tri školska sata tj. od 16 do 19 sati. O dnevnom programu brine i sastavlja ga već 18 godina naša profesorica Đurđica Vučković. I to tako da je prilagođen starosti i interesu djece. To znači da djeca kroz igru i profesionalno organizirane igraonice zajedno razgovaraju, pjevaju, čitaju i recitiraju na hrvatskom jeziku, a zanimljiv im je, kako se je pokazalo i folklor.
Vjerojatno ste čuli za aktualni slučaj u austrijskoj pokrajini Vorarlberg, gdje je također gotovo četvrt stoljeća održavana nastava na hrvatskom materinskom jeziku, a odnedavno je nastavnicima i roditeljima priopćeno da se ukida i da će se od jeseni, odnosno slijedeće školske godine isključivo održavati nastava na tzv. BKS-u, bošnjačko-hrvatsko-srpskom, zbog čega su Hrvati iz Vorarlberga uputili Građansku inicijativu austrijskom parlamentu, kojom se traži priznavanje hrvatskog kao samostalnog jezika na saveznoj austrijskoj razini. Hoćete li podržati tu Inicijativu ?
Naravno, to je u interesu svih nas Hrvata u Austriji i budućih generacija hrvatske djece koja će ovdje stalno živjeti ili privremeno boraviti. O svemu sam pročitao u Večernjem listu, koji je iscrpno izvijestio o nastalom problemu. Mišljenja sam da će se uz pomoć diplomacije, roditelja i nastavnika naći za nas odgovarajuće rješenje. Jer ne može se zaobići činjenica da je hrvatski 24. službeni jezik u EU i šire.
Kada smo kod privremenog boravka djece u Austriji i pohađanja Hrvatske dječje škole u Beču. Gdje im se priznaje učenička knjižica i ocijene vaše škole?
Djeca koja završe Hrvatsku dječju školu u Beču mogu dalje nastaviti školovanje ne samo u Hrvatskoj nego i u Njemačkoj i drugim europskim državama i šire, gdje god se uči hrvatski jezik.
Imate li na kraju razgovora neku poruku ?
Nemam, osim poziva Hrvata na zajedništvo i srdačnu zahvalu svima onima koji su pomogli Hrvatskoj dječjoj školi u Beču da je ono što je danas. Među njima i dugogodišnjem voditelju Konzularnog odjela hrvatskog Veleposlanstva u Beču Branimiru Lončaru i hrvatskom veleposlaniku u Austriji Danielu Glunčiću koji, iako je tek prije nekoliko mjeseci stupio na dužnost, pokazuje veliko zanimanje za položaj hrvatskog jezika u Austriji i traži načine kako ga unaprijediti.
Fenix-magazin/Snježana Herek
