Biljana Kuštra iz Münchena već gotovo deset godina vodi borbu za priznavanje napada na radu svog supruga Željka, koji je 2016. godine brutalno pretučen na gradilištu i nakon čega je ostao stopostotni invalid. Unatoč medicinskoj dokumentaciji, GPS dokazima i brojnim pokušajima pravne zaštite, sudovi i odvjetnici nisu priznali njegov slučaj, a policija i institucije ignoriraju tragove nasilja.
Piše: Marijana Dokoza
Kako je u razgovoru za Fenix-magazin ispričala Biljana Kuštra, njezin suprug Željko je 23. studenog 2016. godine, dok je prevozio građevinski otpad, iznenada napadnut na gradilištu udarcem lopate po leđima, što ga je dovelo do dezorijentiranosti i padanja na lice. Tijekom napada pretrpio je višestruke ozljede kralježnice, ramenog zgloba i mišića, doživio je amneziju, a tek dugo vremena kasnije je mogao svjesno opisati napadača i okolnosti incidenta. GPS zapis kamiona i njegovi detaljni opisi mjesta i napada potvrđuju točnost njegove priče. Unatoč tomu, njegova žena Biljana već gotovo jedno desetljeće neumorno pokušava ostvariti prava za svog supruga.
Nesreća koja je promijenila život
Obitelj Kuštra doselila se u München 1991. godine, a njihova borba počinje 23. studenoga 2016. Tog dana Željko Kuštra, tada 55-godišnjak, krenuo je na posao u tvrtku Breitsamer u Dachauerstraße, gdje je prevozio građevinski otpad službenim kamionom. Nije se vratio kući uobičajeno oko 18 sati.
Njegova supruga Biljana zvala ga je više od trideset puta tijekom dana, osjećajući kako se nešto loše dogodilo. Oko 23 sata pozvala je policiju. – Rekli su mi da se ne brinem, da sigurno negdje gleda nogometnu utakmicu, prisjeća se Biljana. No ubrzo je došla vijest koja ju je šokirala: Željko je pronađen dezorijentiran u kamionu i prevezen u bolnicu Rechts der Isar. Dijagnosticirano mu je moždano krvarenje, a liječnici nisu vjerovali da će preživjeti.
Borba za osnovnu skrb i rehabilitaciju
Željko je proveo 16 dana u bolnici, bio je u umjetnoj komi i nakon buđenja potpuno paraliziran s lijeve strane tijela. Lijeva ruka mu je visjela beživotno, a lijevim okom i uhom nije mogao normalno funkcionirati. Njegova supruga se brinula za svaki njegov pokret. Hranila ga je, pomagala mu pri kretanju, pratila njegovo stanje dok je bio na rehabilitaciji.
– Dvaput do triput tjedno odlazila sam k njemu. U početku nije mogao ni sjediti u invalidskim kolicima. Krajem siječnja mu je bilo nešto bolje. Budući da dugo nije reagirao na njemački jezik, na vizitama je bila i medicinska sestra koja je govorila hrvatskim jezikom. Ona je uvjerila liječnike da moj muž ipak reagira, oni su prvotno mislili da ne reagira ni na što. U ožujku je premješten na privatni odjel. Bio je svjestan, razgovarao je s nama, uglavnom na hrvatskom. Pitala sam ga sjeća li se što se dogodilo? Rekao je: „Ne.“ Kad sam mu rekla da su ga našli u Marsstraße, odgovorio je: „Nisam bio tamo, bio sam blizu Herzcentra.“ (oko dva kilometra dalje). Liječnici su rekli da se vjerojatno sjeća zadnjeg mjesta na kojem je bio prije nesreće, govori Biljana.
Kada ga je 16. lipnja 2017. dovela kući, Željko nije mogao gotovo ništa.
– Pomagala sam mu pri odlasku na WC i hranila ga sitnim zalogajima. Nije imao kontrolu nad mokrenjem, nije se mogao sam kretati, ustati ni orijentirati u stanu. Lijeva strana tijela bila mu je potpuno paralizirana, a lijeva ruka visjela je beživotno, pa je često nosio udlagu, kaže.
Nekoliko dana kasnije, čitajući ponovno otpusno pismo, zapazila je da se spominje “sjena mekog tkiva” kod lijevog kuka, što bi moglo ukazivati na izljev u zglobu. Po preporuci terapeutkinje odlučila ga je odvesti u Sanaklinik. Liječnik ga je uputio na radiološki pregled.
U prosincu 2017. Biljana je primijetila modricu dugu 15 centimetara na njegovom ramenu i, nakon detaljnog radiološkog pregleda, otkrila da je došlo do puknuća mišića i ozbiljnih povreda, što je jasno ukazivalo da je Željko pretrpio fizičko nasilje, a što je potvrdio i liječnik.
– Dana 6. prosinca 2017. obavljen je MR ramena. Kada sam ušla u ordinaciju, radiolog me upitao: „Što su mu to napravili?“ Na pitanje terapeutkinje je li to možda posljedica moždanog udara, odgovorio je: „Definitivno ne.“ U nalazu je navedena velika modrica u mišiću i puknuće mišićnog snopa u području ramena. Tada mi je postalo jasno da se nešto moralo dogoditi. Moj muž još uvijek nije mogao prisjetiti se nesreće. U siječnju 2018. angažirala sam odvjetnicu kako bi pokrenula postupak protiv Berufsgenossenschaft Verkehr (strukovno osiguranje za prometni sektor), kaže Biljana.
U jednom trenutku Željko je počeo vikati
Tek u ožujku 2018. Željko je počeo svjesno opisivati što se dogodilo na gradilištu, detaljno je naveo mjesto i okolnosti fizičkog napada.
– U ožujku 2018. dogodio se trenutak koji je potpuno promijenio našu svakodnevicu. Željko je iznenada povikao: – Biljana, ja sam pretučen na gradilištu, daj mi kartu da ti pokažem ulicu.“ Bio je to šok koji me danima držao budnom, sve dok nisam odlučila posjetiti liječnika zbog stresa i nesanice, kaže Biljana.
Željko je vrlo precizno opisao ulicu i gradilište, a doznalo se i kojoj tvrtki pripada, što su i prijavili policiji.
– Dana 25. ožujka 2018. odvezla sam ga na to mjesto, zajedno s našim prijateljima Marijanom i njezinim suprugom. Sve se podudaralo s njegovim opisom – kuća, skele i cijela lokacija. Tijekom obilaska, Željko je stao na Lothstraße jer je morao na WC. Vozač kamiona ušao je na gradilište, nije pronašao Dixi WC i urinirao na uglu zgrade. Kada se Željko okrenuo i krenuo natrag, netko ga je udario lopatom (Spaten) po leđima. Pao je na lice i pretrpio višestruke udarce po leđima i kralježnici. Ipak, uspio je vidjeti napadača i opisao odjeću koju je nosio Kada je pokušao pobjeći prema kamionu, bio je dezorijentiran i umjesto desno prema firmi, krenuo je lijevo. GPS zapis iz kamiona potvrđuje njegovu priču, stajao je na tom mjestu punih 40 minuta, govori Biljana.
Obratila se i Markusu Söderu
Biljana je odmah prijavila slučaj policiji, ali je naišla na nevoljkost i ignoriranje. GPS podatci kamiona koji bi mogli potvrditi priču nisu uzeti u obzir, a policija je tvrdila da “Željku ništa ne fali”. Slučaj je prijavila i hrvatskom konzulatu te se obratila i bavarskom premijeru Markusu Söderu i gradonačelniku Münchena Dieteru Reiteru. Zahvaljujući njihovoj pomoći, obitelj je dobila socijalnu pomoć i Željko je dobio socijalnu zaštitu uz Erwerbsunfähigkeitsrente.
– Nažalost, nijedan odvjetnik nije bio spreman preuzeti slučaj; svi su uzeli novac i odustali. Čak ni pravno osiguranje (Rechtschutzversicherung Izeho) nije nas htjelo zastupati, tvrdeći da ne postoji šansa za uspjeh. Moja borba traje već devet godina. Mom su mužu oduzeta sva prava: od Berufsgenossenschaft (povreda na radu), preko Opferenschädigung (državna odšteta), do privatnih osiguranja. Željko je 100% invalid s potvrđenim oštećenjem pluća, ozljedama kralježnice i vratne kralježnice (atlas), iščašenim ramenom, otkinutim supraspinatusom i ozljedama oba kuka (labrumeinriss). Vidljive plave fleke na leđima i dalje se ignoriraju od strane njemačkih institucija, opravdavajući to tvrdnjom da su „unutarnja stvar tijela“, kaže Biljana.
Biljana: Ne mogu oprostiti
Budući da policija nije mogla pronaći počinitelja kojeg je Željko opisao kao osobu sa sivim hlačama, tamnom jaknom marke Bombay i keppijem bez zaštitne kacige, odlučila je provjeriti koja je security firma bila zadužena za gradilište.
– Doznala sam koja je to firma, i njihova se uniforma točno podudarala s Željkovim opisom. Unatoč medicinskoj dokumentaciji i brojnim dokazima, izgubili smo sve sudske procese. Ne želim da se ovakva nepravda ikome dogodi. Borim se jer ne podnosim laž i nepravdu. Kada vidim plave fleke na Željkovim leđima, to mi daje snagu da nastavim borbu do kraja, govori Biljana i nastavlja: Ne mogu oprostiti počinitelju ovog strašnog zlodjela i želim da mu se sve što nam je učinio vrati.
– Znam da nije kršćanski, ali ne mogu oprostiti što je uništio mojoj obitelji život. Priča je duga, prošlo je devet godina, ali osjećam da je važno da se događaji shvate u punom kontekstu i da se istina napokon prizna, kaže Biljana.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
