Nakon 32 godine života u Švicarskoj, Jozo Dragičević se prije pet godina vratio u rodne Hasiće u BiH, gdje je pronašao mir, smisao i zadovoljstvo u jednostavnom životu, radu oko kuće i društvenom angažmanu kroz udrugu „Hasićani“.
Piše: Marijana Dokoza
Povratak je, kako ističe, odluka njega i njegove supruge Suzane, a život u Posavini, iako pun izazova zbog političkog i društvenog okruženja, pruža osjećaj pripadnosti i ispunjenja koji ne može zamijeniti ni visoki standard života u Švicarskoj.
– U životu je najgore donositi ishitrene odluke zbog kojih ćeš se kad-tad pokajati. Neki se odluče ostati u tuđini iako su svjesni da će biti usamljeni, kaže Jozo Dragičević, predsjednik udruge „Hasićani“ i čovjek koji je veći dio života proveo u Švicarskoj, prvih osam godina u Zermattu, pa onda u Baselu iz kojeg se sa suprugom vratio u rodne Hasiće.
Malo je to selo u Bosanskoj Posavini sa svega stotinjak stanovnika, ali oduvijek, čak i kad je bio u Švicaskoj, Hasići su bili Jozin dom, mjesto kojem se, kako kaže, oduvijek želio vratiti. Odluka o povratku nije došla preko noći. Bila je to odluka koja je tražila da se mnoge stvari u obitelji poslože. Kada se to napokon dogodilo, više nije bilo dvojbe. Imao je priliku otići u raniju mirovinu pa je se već s 60 godina zaputio natrag u domovinu. U Švicarskoj su mu ostale dvije kćerke i unuka.
– Supruga i ja smo znali što želimo. Kad smo donijeli odluku, stajali smo čvrsto iza nje, govori Jozo.
Povratak, kaže, za svakoga nosi svoju priču i svoje okolnosti. Neki bi se rado vratili, ali im život to ne dopušta. Drugi ne pronalaze zajednički jezik s partnerom, a neki jednostavno ne žele. Jer, kako kaže, kad čovjek nešto ne želi, razloge će uvijek lako pronaći.
Zato vjeruje da je svaka odluka, bilo o povratku ili ostanku u inozemstvu, duboko osobna i da ne postoji jedan ispravan put za sve.
Svatko sam kroji svoju sudbinu
Na pitanje kako izgleda život nakon povratka, Jozo odgovara kao čovjek koji je svoju odluku odavno prihvatio i u njoj pronašao smisao. Kaže da svatko sam kroji svoju sudbinu i bira način na koji će živjeti. Oni koji su se vratili, dodaje, dobro su znali kamo dolaze i što ih čeka.
– Vratili smo se da bismo ostatak života proživjeli mirnije, da živim život i u njemu uživamo, govori.
Danas su mu dani neopterećeni, ali ispunjeni. Ima svoj krug ljudi, uglavnom povratnika poput njega, s kojima svakodnevno odlazi na kavu u, kako oni kažu „čaršiju“. Tu se dijele priče, uspomene i iskustva, često slična, jer su svi prošli isti put – odlazak i povratak.
– Moram priznati da mi povratnici imamo više zajedničkih tema pa se češće međusobno družimo, otkriva.
Popodnevni sati su rezervirani za rad oko kuće. Uređuje dvorište, voćnjak, šumu, onoliko koliko želi i koliko može.
– Nitko me ne budi, nitko me ne tjera. Radim ono što volim, kaže, a u njegovim riječima se osjeti zadovoljstvo.
Razlika između života u Švicarskoj i u BiH, objašnjava, nije samo u standardu, nego u načinu života.
– U Švicarskoj je sve funkcioniralo, radilo se i živjelo dobro. Ali sada, u ovoj životnoj fazi, više mi znači mir, život bez stresa, bez stalne žurbe, život po vlastitoj mjeri, govori.
ZVONKO BOŽINOVIĆ: Iseljeništvo mi je u krvi, ali iseljenici gube romantičarski pogled na domovinu
Nedostatke ne vidiš ako voliš
Mnogi Hrvati se i nakon odlaska u mirovinu odluče ostati u Švicarskoj, a Jozo kaže kako je i to osobna odluka pojedinca. – Svatko u toj odluci vidi nešto svoje, prednosti i nedostatke. Ako imaš ljubavi prema rodnom kraju, ona te jednostavno vuče, govori.
Tada, dodaje, čovjek manje gleda na ono što nedostaje, a više na ono što ga ispunjava. Tako je bilo i kod njega. Priznaje da njega najviše raduje upravo život na rodnoj grudi – svakodnevne male stvari, hobiji, osjećaj da pripada mjestu i ljudima oko sebe. Dani su mu, kaže, ispunjeni i nikad jednaki. Uvijek se nađe nešto što treba uraditi, nešto što ga zanima ili raduje.
U Švicarskoj je, s druge strane, život drukčiji. Ljudi rade, ritam je ubrzan, a u mirovini, kaže, često ostaneš sam i teže je pronaći način da kvalitetno ispuniš vrijeme.
Zanimljivo, dodaje i da se s ekonomskog aspekta povratnicima često može živjeti čak i kvalitetnije u Bosni i Hercegovini. No, ni to nije presudno za sve.
– Ne vidimo svi isto stvari, kaže Jozo.
Dok jedni u životu ovdje pronalaze mir i smisao, drugi vide samo poteškoće i radije ostaju tamo gdje su navikli, čak i ako to znači, po njegovim riječima, skromniji i usamljeniji život.
Jozo ne miruje
Iako je u mirovini, Jozo ne miruje. Naprotiv, njegov povratak u rodni kraj nije značio povlačenje, nego novu vrstu angažmana, drugačiju nego u Švicarskoj, ali jednako važnu.
Kaže da je oduvijek bio uključen u društveni život, još prije rata, zatim i tijekom godina provedenih u Švicarskoj. Zato je bilo prirodno da, po povratku, nastavi tim putem.
– Vidjelo se da selo ima potencijala, ali i da treba ljude koji će povući, govori.
Po dolasku, njegovi sumještani ukazali su mu povjerenje i povjerili mu vođenje udruge „Hasićani“. Nije to bio lak zadatak. Već na početku susreli su se s administrativnim preprekama – zakoni u Republici Srpskoj ne daju mnogo prostora mjesnim zajednicama, pa su se morali organizirati kroz udrugu kako bi uopće mogli djelovati.
Unatoč svemu, krenuli su s jasnim ciljem – vratiti život u selo, učiniti ga mjestom koje ne odaje sliku zaboravljenosti. Put do toga nije bio jednostavan. Novca je bilo malo, donacije su teško dolazile, a čim bi se otvorila neka mogućnost, često bi se, kako kaže, umiješala politika i zatvarala vrata.
Ipak, nisu odustali. Korak po korak, projekt po projekt, uspjeli su napraviti vidljive pomake. Asfaltiran je put do igrališta, dovedena struja do groblja, postavljena nova ograda, izgrađen sanitarni čvor. Uređena je parkirna zona kod Doma kulture, svlačionica na igralištu, pa čak i most na putu prema groblju.
– Nisu to možda velike stvari nekome tko gleda sa strane, ali za nas znače život, kaže Jozo.
I upravo u tim, naizgled malim pomacima, vidi se njegova upornost i želja da Hasići ne budu samo mjesto povratka, nego mjesto u kojem se ostaje.
Što dalje od politike
Kada ga pitaju o mogućnosti političkog angažmana, Jozo kaže da ga politika nikada nije privlačila, sve što je do sada radio, radio je iz čiste ljubavi prema svom narodu i rodnom kraju.
– To je iskren rad, a u politici iskrenosti gotovo da i nema. Tamo dominira osobni interes, često na štetu običnih ljudi, kaže.
Njegova iskustva s lokalnom vlasti, objašnjava, pokazuju koliko je situacija komplicirana: oni koji žive daleko vide samo pozitivno, dok oni koji su ovdje i sami ulažu trud i sredstva, znaju kako stvari zapravo funkcioniraju.
Ponude da se uključi u političke strukture, priznaje, bilo je mnogo. Međutim, Jozo nije želio „ući u đavolje kolo“. Njegov karakter i ideali, kaže, ne mogu se pomiriti s načinom na koji politika funkcionira.
– Što dalje od politike, to mirniji život, zaključuje, pa dodaje: – Ne treba meni nitko pokazivati svoje mišiće.
I upravo u toj jednostavnosti i samostalnosti vidi smisao svog povratničkog života, da radi za zajednicu, ali po svojim pravilima i bez kompromisa s vlastitim uvjerenjima.
Entitet Republike Srpske je nažalost naša sudbina i stvarnost
Jozo govori o stvarnom stanju Hrvata u Posavini s tugom i iskrenošću, svjestan izazova svog kraja.
– Moja općina i Hasić, kao i veći dio Bosanske Posavine, pripali su entitetu RS. To je, nažalost, naša sudbina i stvarnost, kaže.
Povratak, dodaje, ide sporo, gotovo da i ne postoji, a razlog vidi u politici. – Hrvati u Posavini nemaju ozbiljne predstavnike koji bi se u RS-u borili za njihov povratak. Mi koji smo se vratili osjećamo da niti jedna strana nema istinski interes za povratak Hrvata, otkrio je.
Upozorava da službeni podatci često ne odražavaju stvarno stanje.
– Mnogi koji su izvadili osobne iskaznice prikazuju se kao povratnici, ali oni koji stvarno žive ovdje, puno su manji broj. Ako gledamo cijeli entitet RS, Hrvata je manje od 2,3 posto. Broj od 2.100 Hrvata u Bosanskom Šamcu koji se prikazuje – to sigurno nije istina, govori Jozo.
Prema njegovim saznanjima, u Bosanskom Brodu živi oko 3.000 Hrvata, u Derventi 2.180, Modriči 1.390, Pelagićevu 1.180, Vukosavlju 700, Donjem Žabaru 990, a u Hasićima (Gornji i Donji) tek stotinjak – što je najveći broj povratnika u cijeloj općini.
– Ako pogledate popise, vidjet ćete da stvarno stanje ne odgovara tim brojkama. Po mojim procjenama, od svih koji se vode kao povratnici, samo trećina zaista živi ovdje, govori.
Položaj Hrvata u RS-u i borba za vlastiti interes
Jozo govori i o političkom položaju Hrvata u RS-u s istom iskrenošću i oprezom s kojom opisuje život u Posavini.
– Na osnovu broja Hrvata na ovim prostorima i njihove prisutnosti u lokalnim i državnim institucijama, zastupljenost je mala, objašnjava.
Iako neke općine imaju Hrvate u lokalnoj vlasti, kao zastupnike u skupštini ili poneko radno mjesto u općinskoj upravi, a postoji i prisutnost u Vijeću naroda i skupštini RS-a, Jozo ističe da je to zastupljenost veća od njihove stvarne učinkovitosti. – Mi koji ovdje živimo ne vidimo njihov rad i trud za bolji život povratnika. Obično je to borba za vlastiti interes, kaže.
Hrvatska pomaže, ali postoji i problem
O financijskoj pomoći iz Republike Hrvatske Jozo kaže kako je ima, ali ima i problema.
– Republika Hrvatska u velikoj mjeri pomaže Hrvate u BiH kroz razne natječaje – od raznih ministarstava i Središnjeg ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Tijekom godine raspisuju se šest natječaja za pomoć Hrvatima u BiH, govori Jozo.
Međutim, problem, kaže, leži u uvjetima natječaja. Svi traže suglasnost lokalne zajednice i financijsko sudjelovanje lokalnih vlasti, što često zatvara vrata povratnicima.
– Oni odlučuju što će se aplicirati i tko će aplicirati za neki projekt. Tu naši predstavnici u lokalnoj vlasti često pokazuju mišiće i stavljaju sebe u prvi plan, dokazujući kako su oni vlast, govori Dragićević.
No, kaže postoje i mjesta gdje je proces transparentniji, gdje mjesne zajednice same predlažu projekte.
– Mi smo kao udruga za četiri godine samo jednom imali priliku aplicirati u Središnjem uredu za Hrvate, i tada smo dobili sredstva za izgradnju puta do igrališta. Pokušavali smo više puta, ali vrata su nam bila zatvorena, kaže.
Nismo ravnodušni na politička previranja
Kada razgovor skrene prema globalnoj situaciji i političkim promjenama, Jozo je oprezan s izjavama.
– Ne možemo biti ravnodušni na silna politička prevrtanja i stalne prijetnje ratovima. Osobno se ne plašim za sebe, ali za obitelj, sigurno da. Djeca su mi u Švicarskoj, pa mislim da je to ipak malo sigurnije mjesto nego zemlje u našem okruženju, mišljenja je-
Nemam namjeru bježati
Ipak, naglašava svoju odluku da ostane: – Vratio sam se i nemam namjeru nigdje bježati, ostajem na rodnoj grudi, pa što bude. Mada mi u podsvijesti uvijek stoji: ma nema ništa od toga, tko će ratovati?, kaže.
Mnogi će poput Joze vratiti se i ostati na svojoj rodnoj grudi, neće bježati, svjesni opasnosti, ali ipak mirni jer su ondje gdje su uvijek pripadali.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
