Nakon gotovo pola stoljeća svećeništva i 33 godine služenja vjernicima u donjem Weinsberškom kraju, don Mijo Blažanović ispraćen je u mirovinu uz dvodnevno slavlje u Weinsbergu i Ellhofenu. Središnju sv. misu u crkvi Svetoga Križa, u subotu, 13. prosinca 2025. predvodio je pomoćni biskup Thomas Maria Renz.
Bilo je to oproštajno slavlje u kojem se osjetilo ono najvažnije: koliko jedan svećenik može pripadati ljudima. Don Mijo Blažanović, župnik jedne epohe dušebrižnik doline Sulma, ispraćen je u mirovinu u ozračju zahvalnosti, vjere i topline onom vedrinom po kojoj su ga pamtili i Nijemci i Hrvati. Odlazak u mirovinu nije obilježen tek formalnim „zbogom“, nego dvjema subotama koje su postale velika zajednička uspomena: najprije 6. prosinca u župnoj crkvi sv. Josipa u Weinsbergu, a zatim 13. prosinca u crkvi Svetoga Križa u Ellhofenu. U obje je crkve bilo isto raspoloženje mješavina ponosa, emocija i tihe spoznaje da se zatvara jedno poglavlje koje je mnogima obilježilo život.
U klupama su sjedili župljani iz Weinsberga, Wimmentala i okolnih mjesta, prijatelji, suradnici, predstavnici društvenih udruga i ekumenski gosti ljudi s kojima je don Mijo godinama gradio zajedništvo. Njegov pastoralni stil, rekli bi mnogi, bio je jednostavan: vjeru živjeti bez velikih riječi, a čovjeka gledati srcem. I zato je kao nit vodilja oproštaja odzvanjala je s oltara don Mijina uzrecica u duhu don Bosca: „Biti radostan, činiti dobro i pustiti vrapce da zvižde.“Tom recenicom don Mijo je sazeo cijeli svoj zivot sluzenja.
Od Donjeg Hasića do Weinsberga
Don Mijo Blažanović, rođen je 26. veljače 1950. u Donjem Hasiću nedaleko od Bosanskog Šamca u Bosni i Hercegovini. Klasičnu gimnaziju započeo je u Rijeci, a teološki put nastavio u Zagrebu, gdje je zaređen za svećenika 25. srpnja 1978. godine. Nakon prve godine službe odlazi na daljnje školovanje: u Rimu studira na Papinskom biblijskom institutu, dio formacije veže i uz Jeruzalem, gdje produbljuje znanje jezika i Svetoga pisma. Godine 1984. stječe akademski stupanj licencijata iz Svetoga pisma (Lic. bibl.).
U Njemačku stiže 1985 godine, gdje je poslan na službu u njemačku župu u Allmendingenu. Nakon sedam mjeseci imenovan je župnim vikarom u Nürtingenu. Godine 1987. postaje župnik župe Sv. Petra i Pavla u Schwiebendingenu gdje je ostao do 1992. Od 1992. bio je župnik sv. Oswalda u Wimmentalu, a od 2005. preuzima i službu u zajednici sv. Josipa u Weinsbergu te potom i župničku odgovornost.
-Trideset i tri godine u jednoj sredini dovoljno dugo da te ljudi ne doživljavaju kao „svećenika koji je došao“, nego kao nekoga „tko je naš“, kaže don Mijo u izjavi za portal Fenix-magazin.
Rečenica koja je sažela teret službe
Središnje oproštajno slavlje 13. prosinca 2025. u Ellhofenu predvodio je pomoćni biskup Thomas Maria Renz. U svom misnom obraćanju biskup Renz je govorio o don Mijinu životnom putu, o njihovu dugogodišnjem poznanstvu i prijateljstvu, ali i o onome što vjernici možda najviše prepoznaju: o ljubavi prema Evanđelju i prema životu. Prema onom svakodnevnom, ljudskom, u kojem se vjera pretače u djela, a svećenik postaje čovjek od povjerenja. Jedna biskupova rečenica, izgovorena s blagim osmijehom, ostala je mnogima urezana kao jednostavan sažetak župničke odgovornosti: „Župnik je svećenik, ali nije svaki svećenik župnik.“ U toj kratkoj misli bila je i pohvala i zahvalnost za teret koji je don Mijo nosio godinama, mirno, postojano, bez potrebe za isticanjem.
Liturgiju su glazbom upotpunili članovi sastava Urbanissimo Wimmental i Glazbeno društvo Ellhofen, a nakon sv. mise druženje se nastavilo u župnoj dvorani uz domjenak, baš onako kako bi don Mijo volio: da se ljudi ne raziđu brzo, nego da ostanu i razgovaraju jedni s drugima.
“Dragi Mijo…”: riječi koje su dotaknule iseljeničko iskustvo
U pozdravnim govorima, uz moderaciju Elisabeth Labenski, izmjenjivali su se pastoralni suradnici, predstavnici župnih zajednica, općine i društvenog života, kao i ekumenski gosti. No osobito emotivno odjeknula je poruka Josipa Juratovića, bivšeg zastupnika u njemačkom parlamentu, koji je u nekoliko rečenica dotaknuo ono što u tišini nosi mnogo ljudi iz iseljeništva.
-Dragi Mijo, ono što nas obojicu povezuje nije samo zajedničko podrijetlo, nego i iskustvo iščupanosti iz korijena, koje nikada nismo do kraja preboljeli, te poštovanje i duboka zahvalnost prema našoj drugoj domovini koju su nam, svojim srcem i dobrotom, darovali brojni ljudi ovdje, rekao je Juratović.
U crkvi punoj ljudi te su riječi zvučale kao istina koja ne treba pojašnjenje i kao priznanje svećeniku koji je znao spojiti korijen i put, domovinu i novi dom, hrvatsku priču i njemačku svakodnevicu.
Od oltara do karnevalskog “Helau!”
Gradonačelnik Ellhofena Felix Pontow zahvalio je don Miji riječima kako je „uvijek bio tu, u svim našim sretnim i tužnim trenutcima“. A upravo se u toj jednostavnosti vidjelo koliko je don Mijo bio prisutan: u krštenjima i vjenčanjima, u posjetima bolesnima, u oproštajima na sprovodima, ondje gdje se život zgušnjava i gdje je čovjeku najpotrebnija riječ koja ne glumi snagu, nego je daje.
Mnogi su spominjali njegov „veseo duh“, spremnost na šalu i lakoću rješavanja problema bez dramatiziranja, s povjerenjem u ljude. Don Mijo je, govorilo se, znao suradnike pustiti da rade „na svoj način“, ohrabrujući ih da rastu. I zato je oproštaj imao obiteljski ton: uz crkveni program bile su i glazbeno-scenske točke dječji/plesni nastup “Tanzmariechen” i glazbeni prilozi “Melody Farbenheim” duhacki orkestar– kao mala zahvala čovjeku koji je znao radost unositi u zajednicu.
A onda i prizor koji je mnogima izmamio osmijeh kroz suze: predsjednik karnevalskog društva, čiji je član bio i sam don Mijo, ispratio ga je karnevalskim pozdravom „Helau!“. Taj trenutak bio je više od simpatičnog detalja bio je dokaz pripadnosti. Don Mijo nije bio svećenik „iznad“ ljudi, nego među njima: svećenik oltara i svećenik ulice, duhovnik i prijatelj, čovjek kojem se dolazilo i kad je teško i kad treba podijeliti radost.
Veza s hrvatskom zajednicom
Don Mijin trag nije ostao samo u njemackim župama. Još 1991. sudjelovao je u iniciranju osnivanja podružnice Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ (Matica hrvatska) u Ludwigsburgu, spajajući , kako su to opisivali njegovi suradnici, vjeru i identitet, domovinu i iseljeništvo. Predsjednik društva Viseslav Piljić zahvalio mu je na tom iskoraku i podsjetio na don Mijin snažan angažman za vrijeme Domovinskog rata, kada je pomagao unesrećenima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. I njemački kolege i dužnosnici iz njegova okruženja, reklo se, potvrđivali su koliko je don Mijo u ratnim godinama bio zauzet i koliko je ljubav prema rodnom kraju pretvarao u konkretno djelovanje.
Kao hrvatski svećenik u njemačkim župama, don Mijo je kroz desetljeća savladao jezik i mentalitet, ali – govorili su ljudi – nikada nije izgubio ono svoje: toplinu, naglasak koji te podsjeti odakle dolazi, i sposobnost spajanja.
Ni u mirovini – bez služenja
Iako formalno odlazi u mirovinu, don Mijo je poručio da će, koliko mu zdravlje dopusti, i dalje pomagati u pastoralnom radu te ostati na raspolaganju zajednici. A župljani su na to odgovorili onako kako se odgovara čovjeku koji je bio „njihov“: ne rečenicama, nego pogledima, stiscima ruke, dugim zadržavanjem nakon mise kao da nitko ne želi prvi krenuti kući.
Jer, to je možda i najveća istina ovih oproštajnih dana u Weinsbergu i Ellhofenu: odlazi župnik jedne epohe, ali ostaje svećenik blizine. Ostaje trag u ljudima, u zajednici, u onim malim pričama koje će se prepričavati tiše od velikih govora i zato dulje trajati.
Fenix-magazin/SIM
