Njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) je, nakon uvida u do sada tajne spise njemačkog ministarstva vanjskih poslova, došao do zaključka kako Njemačka nije preuranjeno i na svoju ruku 1992. priznala Hrvatsku i Sloveniju i tako pokrenula raspad Jugoslavije.
“Za tvrdnju da je Njemačka 1991. u duhu starih težnji za stvaranjem interesne sfere sustavno radila na raspadu Jugoslavije u spisima arhiva ministarstva vanjskih poslova ne pronalaze se dokazi, što je bilo i za očekivati”, piše autor teksta i dobar poznavatelj prilika u jugoistočnoj Europi Michael Martens.
On naprotiv tvrdi kako je službeni Bonn dugo vremena ustrajao na očuvanju Jugoslavije, sve dok se nije uvidjelo kako Jugoslavija, jednako kao i Sovjetski Savez, nemaju budućnost.
Spisi, koji su nakon 30 godina sada dostupni javnosti, sadrže mnoge protokole njemačkog veleposlanstva u Beogradu i konzulata u Zagrebu i pokazuju kako dugo vremena nije postojala spremnost da se novoizabranim vodstvima u Zagrebu i Ljubljani pruži veći stupanj podrške.
I nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske i Slovenije 25. lipnja 1991. stajalište Bonna je bio nedvojbeno. U jednoj poruci veleposlanstvu u Beogradu i konzulatu u Zagrebu, njemačko ministarstvo vanjskih poslova je dalo naputak koje službeno stajalište njemački diplomati trebaju zastupati u medijima.
“Njemačka vlada se zajedno sa svojim partnerima u Europskoj zajednici uvijek zalagala za očuvanje jedinstvene Jugoslavije na demokratskim temeljima i poštivanje ljudskih i prava manjina…Zato je pitanje priznanje neovisnosti Slovenije i Hrvatske u ovom trenutku suvišno”, stoji u njoj.
Nadalje se zaključuje kako bi, s obzirom na to da u tom trenutku nije bilo jasno hoće li ostale jugoslavenske republike priznati neovisnost Hrvatske i Slovenije, “prijevremeno priznanje bilo ravno miješanju u unutarnje poslove Jugoslavije”, kako stoji u internom naputku za diplomate.
U isto vrijeme, navodi se u spisima, tadašnji njemački i talijanski ministri vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher i Gianni De Michelis su svom jugoslavenskom kolegi Budimiru Lončaru zajamčili da neće biti priznanja Hrvatske i Slovenije te su podržali “proces demokratizacije Jugoslavije i njezin teritorijalni integritet”.
Promjena stajališta i priznanje
U tajnim spisima je detaljno opisan i prvi posjet hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Bonnu u srpnju 1991., tijekom kojeg se pod svaku cijenu htio izbjeći dojam da se radi o državnom posjetu. Tako su izbjegavani svi elementi protokola koji su obično rezervirani za predstavnike suverenih država.
Tako Tuđman i njegova pratnja nisu prenoćili u službenoj rezidenciji za državne goste na Petersbergu pored Bonna, nego u običnom hotelu. Isto tako, Tuđmana u zračnoj luci nije dočekao šef protokola, a pazilo se i na detalje poput vrste policijske pratnje, koja nije smjela odati dojam da se radi o predsjedniku neke zemlje.
No stajalište Bonna se, prije svega zbog akcija JNA u Sloveniji, u tjednima nakon toga polako mijenjao. Hans-Dietrich Genscher je krajem kolovoza 1991. tadašnjem jugoslavenskom veleposlaniku u Bonnu Borisu Frlecu priopćio da će Njemačka, ako se ne bude poštivalo primirje u Hrvatskoj tj. prestanak oružane akcije JNA, razmotriti priznavanje Slovenije i Hrvatske.
U daljnjim razgovorima između tadašnjeg ministra vanjskih poslova Hrvatske Zvonimira Šeparovića i njemačkog vodstva Bonn je Hrvatskoj obećao priznanje u slučaju zakonskih jamstava za pripadnike manjina u Hrvatskoj, prije svega srpske. Na kraju je zakon, koji je sastavljen uz pomoć njemačkih pravnika i po uzoru na zakonsko rješenje manjine u Južnom Tirolu, Hrvatski sabor početkom prosinca 1991. taj zakon i prihvatio.
Odluku Helmuta Kohla da prizna Sloveniju i Hrvatsku već 23. prosinca, nekoliko tjedana prije 15. siječnja 1992., dogovorenog termina s partnerima iz Europske zajednice izazvala je, kako piše FAZ, nerazumijevanje kod nekih djelatnika ministarstva vanjskih poslova u Bonnu.
Fenix-magazin/IK/Hina
