U svečanom ozračju Narodne knjižnice Kali, na otoku Ugljanu, 25. ožujka dodijeljena je prestižna književna nagrada „Joja Ricov” za čakavsko pjesništvo.
Ovogodišnja laureatkinja, istarska pjesnikinja Elis Gobo, odabrana je kao najbolja u konkurenciji od 21 kandidata. Laureatkinji su tom prigodom uručeni Diploma, medaljon s likom Joje Ricova, umjetnička slika te prigodni poklon Općine Kali. Priznanje i nagrade su joj uručili predsjednik Hrvatskog književnog društva – Zadar, idejni pokretač Manifestacije, Nikola Šimić Tonin, ravnateljica Narodne knjižnice Kali Tomislava Radović te izbornica i obiteljska prijateljica pokojnog Joje Ricova Desa Blaslov Dujela. U programu su pjesnici općine Kali interpretirali pjesme Joja Ricova te drugih pjesnika toga kraja. Nastupio je i folklor u koalskim nošnjama (mladost škoja i mista) pod vodstvom učiteljice Ines Kolega koja je nadahnuto govorila stihove Joje Ricova kog je osobno poznavala. Tu je večer interpretacijom pjesama svoga oca pjesnika i uglednika Trogira, Mirka Slade – Šilovića obogatio i član predsjedništva Matice hrvatske Ogranak Trogir, Radovan Slade-Šilović.
Poezija kao neumorni svjedok vremena
Ravnateljica Knjižnice Kali otvorila je večer istaknuvši ponos što se ova manifestacija od 2018. godine održava upravo u njihovim prostorima, budući da je Joja Ricov bio najveći pjesnik njihova kraja. U svom službenom obraćanju, Nikola Šimić Tonin naglasio je kako je, od svih dosadašnjih dodjela, ova bila najuspješnija. Prema njegovim riječima, neupitan doprinos tome dala je upravo nagrađivana autorica toplinom svojih pjesama i osobnošću kojom je ostavila snažan dojam na žitelje Kali i sve nazočne. Ostali su iznenađeni i iznimnom medijskim interesom za nagradu. „Bilo je to pravo slavlje domaće riči koje je u potpunosti opravdalo postojanje same manifestacije“, zaključio je Šimić Tonin.
Emotivni povratak na otok početaka
U svom se obraćanju, Elis Gobo prisjetila kako se upravo na otoku Ugljanu, prije jedanaest godina, prvi put predstavila zadarskoj publici. Poseban značaj nagradi daje i snažna duhovna poveznica s Jojom Ricovom. Iako ga nije osobno poznavala, pjesnikinja ističe kako ga osjeća bliskim kroz senzibilitet, jezik i ideje. Kao i Ricovu, zavičajni idiom joj je prva poetska ljubav kroz koju se najlakše izražava. Oboje dijele uvjerenje da je poezija jezik iskrenosti – krik duše koji daje glas svemu onome što titra duboko u čovjeku te neumorni svjedok koji od zaborava brani život, ognjište, dom… u svim njegovim raznolikim pojavnostima i dragocjenim mijenama.
Zahvalivši na nagradi, Gobo je poručila kako će je primljeni medaljon i plaketa svakodnevno podsjećati na to da je u stvaralaštvu najvažnije ostati autentičan. Naglasila je kako istinski pjesnik ne treba težiti umjetno uzvišenom stilu ni dalekim temama, jer su sam život i prostor u kojem živimo uzvišeni sami po sebi ako im priđemo s ljubavlju i poštovanjem.
Fenix-magazin/MMD/N.Š.T
