Nada Zovko je Mostarka, poduzetnica, humanistica i poznata kolumnistica. Odgajana je i cijeli život živjela jednostavno i prirodno, spoznala istinu da ogromna je razlika biti dobro i biti dobrostojeći.
Nakon osamnaest godina uspješnog rada u vlastitom Edukativno kozmetičkom centru, završenim fakultetom, statusom u društvu, riješenim stambenim pitanjem, u 45-oj godini ostavlja sve to, i odlazi u Nizozemsku. Na pitanje, zašto je otišla, Nada odgovara.
– Cijeli život ću pamtiti ono što rekao je moj profesor na jednom predavanju :“ Izvan posla, sam, može živjeti ili Bog ili životinja. A mi nismo, ni jedno ni drugo. „ Okružena s masom ljudi svakodnevno, bila sam sve više sama. Sama i usamljena. Po stavovima, ponašanju, rezoniranju dobrog od lošeg. Kada sam kao samohrana majka uspjela radeći mnogo, i previše, ostvariti ono što trebao bi se zvati sretan život, umorila sam se od svega i rekla sebi, ono u što vjerujem, ogromna je razlika biti dobro i dobrostojeći, i odlučila otići iz Mostara. Ljudi obično idu iz egzistencijalnih razloga, što kod mene, nije bio slučaj.
Pišem kolumne o Mostaru, Hercegovini, miru, prijateljstvu, vjeri u dobro, ljubavi. Ljudi su me zaustavljali na ulici, pisali mi mailove, poruke govorili kako moje ime Nada, daje vjeru u novo dobro, u nadanje da moraju početi svitati nova jutra. Ja im nisam mogla pogledati u oči i reći, biće u našoj zemlji dobro. Jer sam i sama počela sumnjati u to. Ne može meni biti dobro, ako svakodnevno gledam ljude koji nemaju kupiti lijek, ili djetetu čizmice za zimu.
Umjesto Njemačke, izabrala je Nizozemsku
Odlazak u 45.oj godini nije nimalo jednostavan. Odabir je bio Njemačka. Iz jednostavnog razloga, jer je solidno govorila njemački jezik. Ne previše, ali smatrala je da je dovoljno za sporazumjeti se. A što raditi, pitala se. – Obzirom da sam diplomirani kozmetolog s 20 godina radnog iskustva, smatrala sam da pronaći posao u struci nebi bio veći problem.
U Njemačkoj sam imala prijatelje, obitelj. Majka sam gimnazijalca, kojem vjerovala sam svojim odlaskom mogu napraviti put u neki drugačiji svijet, ponuditi mu opciju gdje može nakon gimnazije završene stanovati, studirati, raditi… Ali, istina je da „Čovjek snuje a Bog odlučuje“, i tako pakujući kofere za Njemačku, upoznala sam nekoga kome sam mogla vjerovati, a tko je živio u Nizozemskoj, i odlučila se za odlazak u zemlju, čiji jezik nije nikako poznavala. Niti jednu jedinu riječ.
– Borba nije nepoznanica u mom životu, i tako, krenula sam u zemlju vjetrenjača i tulipana – kaže Nada.
Kofer i ja , odredište vjetrenjače i tulipani
Prvi dolazak u zemlju ravnu u kojoj brda i planine djeca gledaju u slikovnicama, gdje vidjeti kamen prava je rijetkost, meni Hercegovki bilo je pravo iznenađenje Bicikla više nego ljudi reklo bi se, drugi šok, jer od kada sam kao djevojčica pala s bicikla, nikada više nisam sjela na njega. Prostrani pašnjaci na kojima pasu zajedno krave, ovce, konji, magarci i trče divlji zečevi, nestvarni mir na samo tridesetak kilometara od Amsterdama gdje grad živi dan i noć , uz miris marihuane na svakom uglu. Bio je to drugi šok, jer za mene su i cigarete nepoznanica, a pivo nisam nikada u životu probala, koje čini mi se u Amsterdamu umjesto vode ljudi piju. Trudila sam se poznajući njemački jezik, da bar nešto razumijem, ali teško. Nizozemski jezik tada je zvučao kao kineski. Izgleda da, totalno sam promašila zemlju, mislila sam. Ali, kako rekoh, borba je moja prijateljica kroz život.
Prva stvar. Prijava boravka. A onda, još jedan šok. Nizozemci nisu otvorili slobodno tržište rada za Hrvatske državljane. Pretpostavka je bila da ga neće ni otvoriti još dvije godine. Što raditi? Sjetila sam se Coco Chanel, kad je imala ideju za kroj haljine, ali ne i platno za nju. Strgala je u tom trenutku zastore s prozora i rekla „ Iskoristi ono što imaš“, i nastala je haljina. Dakle, što sam ja imala u tom trenutku? Jednu sobu viška, i podršku partnera da u toj sobi otvorim mali kozmetički salon.
Otišla u njihov Kvk, za niti deset minuta registrirala svoj kozmetički salon. U malom mjestu Nibbixwoud, 37 km udaljenom od Amsterdama, samo mjesec dana nakon mog dolaska u Nizozemsku, u jednoj sobi viška, otvoren je Afrodita beauty moj mali nizozemski kozmetički salon. Prvo pozitivno iskustvo, bez gomile papira, potvrda, diploma, fiskalne kase, silnih inspekcija,što je zakon u mojoj BiH za samo par minuta, uz naknadu od 65 eura otvorite firmu – govori Nada.
Možete biti izuzetni u svom poslu, ali ljudi vam ne vjeruju ako im ne znate objasniti
Bitno je željeti učiti. Za sve ostalo se pobrine država – otkriva Nada. Učenje jezika je besplatno, dva puta tjedno po tri sata. Ako želite uz to, imate i volontere koji sa vama uče jezik. – A ja sam željela. Prvi dolazak u školu jezika. Ljudi uglavnom petnaestak godina mlađi od mene, iz Turkistana, Eritreje, Poljske, Perua. U sekundi shvatite, da ste tu u toj učionici, samo jedni u nizu neznalica nizozemskog jezika. Status kolumnistice, poduzetnice javno poznate osobe u svom gradu, u toj učionici, ne znači ništa.
Jezik sam učila do kasno u noć. Svaki dan. Bio je to jedini način, da klijente koji jednom dođu, uspijem dojmiti da se ponovno vrate u moj salon. Možete biti izuzetan kozmetičar, ali ljudi vam ne vjeruju ako im ne znate objasniti da se kroz tretman trebaju osjećati sigurno. U jednom trenutku sam uhvatila sebe, da dvadeset minuta nakon tretmana razumijem sve što mi klijentica govori, i znam joj odgovoriti što me pita. To mi je dalo krila. Ali, nije umanjilo tugu i nostalgiju za mojim Mostarom, a najviše za mojim sinom. Sinov dolazak na školskom raspustu, i želja da nakon završene gimnazije, slijedeće godine dođe u Nizozemsku studirati, u mom riječniku je zauvijek izbrisalo riječ prepreka. Taj osjećaj samo majke mogu razumjeti. Za zdravlje i sreću djeteta, riječ prepreka i nemoguće, ne dopire do majčinog srca – iskrena je Nada.
Tuga i nostalgija za Mostarom
Obilazeći sa sinom muzeje i znamenitosti Nizozemske, shvatila je kako je upravo ono sa čim poratnih godina je željela a nije uspjela živjeti u svom Mostaru, Nizozemcima glavno obilježje. – Jednostavnost i prirodnost. Oni se raduju malim stvarima. Uživaju u šalici čaja ili kave. Čokoladici kojom ih ponudim u svom salonu. Sa svim su zadovoljni, vole svoju zemlju, svog kralja, kraljicu. Doživjela sam svoj prvi Kraljev dan u Nizozemskoj. 27.travanj je Kraljev rođendan, svi obuku nešto narandžasto, cijeli dan do kasno u noć po svim gradovima zemlje ljudi se vesele, jedu, piju, kupuju i prodaju što god žele po ulici, i taj dan se ne plaća porez niti stolovi na kojima se prodaje sve i svašta. Ponekad me ova zemlja, po uređenju kraljevina podsjeća na Andersenove bajke, gdje žive uglavnom sretni ljudi. Iako bajkovita je zemlja Nizozemska, moje srce zarobila je moja Hercegovina i moj Mostar, moju dušu sakrili su negdje drača i smokva, a moje suze što daleko sam od kuće svoje, redovito u mislima umivam Neretvom i Radoboljom. Obećala sam kamenu i rodu svom, da ću im se sigurno jednom vratiti kući svojoj.
Još ne, jer sinovu budućnost i želje, stavila sam na prvo mjesto. Jer njegova sreća, je jedina stvar na ovom svijetu koja mene istinski usrećuje – otkrila je Nada Zovko.
Fenix-magazin/Daniela Škegro
