Poći brodom na neki udaljeniji otok, usamljeniju plažu, izbjeći turiste i gužvu i doživjeti neku otočnu avanturu, san je svakog domaćeg stanovnika pa i turista, posebice turistkinje u potrazi za „domaćim galebovima“.
Piše: Marijana Dokoza
No, njih na brodu sigurno neće naći kako je to bilo nekada, jer su baš svi danas zauzeti svojim mobitelima, društvenim mrežama, porukama…, a kapetani i mornari ne smiju pričati jer za sve trebaju dopuštenje poslodavca, u ovom slučaju Jadrolinije.
-Slikaj što hoćeš, ali priču ti ne smijem dati iako bi imao što ispričati. Ne da neću, bi ja, ali mi ne da šef, što ćeš, vremena se prominila. Za sve moram njih zvati, a tko će ih zvati, smije se jedan zaposlenik broda na pitanje bi li otkrio kakav im je dan na plovidbi koja traje nekih dva i pol sata.
Ali ako ne smiju mornari i kapetani, smiju domaći ljudi na otoku Olibu.A gdje ćeš njih naći nego u domaćem kafiću. Ne u onom gdje se okupljaju mladi ljudi, posebno djevojke koje snimaju video uratke, bave se Instagramom, Facebookom i kojekakvim društvenim platformama pa im život i „galebovi“ prolete, a da to ni ne zamijete.
Prave priče o otoku dobit ćete u domaćim kafićima koji godinama dočekuju i otpravljaju one koji dolaze i odlaze na otok. Na Olibu je to kafić Grobak u kojem se okuplja domaće stanovništvo poput „galeba“ Jadre koji kaže kako su turistkinje koje dođu na otok zgodne i dobre. U većini slučajeva, napominje.
Ali, mediji im ne dolaze često, pa se ekipa u kafiću začudila kad smo im rekli kako želimo priču, iskrenu, istinitu, onakvu kakva uistinu jest svakodnevica otoka.
– Ma jeste li Vi ozbiljni, upita me jedna gospođa?
– Pa zar izgledam neozbiljno?, uzvratim joj.
– Apsolutno ne, nasmija se ona, i razgovor je mogao početi.
Doznali smo kako ove godine na Olibu ima turista više nego ikad ranije, vožnja otokom u automobilu zapravo nije dopuštena, a mještani za svoje goste koriste vozila za golf-terene. U njima prevoze turiste po mjestu i do plaža.
Na otoku ima i hrvatskih povratnika koji su navodno i proveli ideju o vozilima za golf terene. Inače, na Olibu tijekom godine živi stotinjak stanovnika. Do Oliba nije jednostavno doći jer trajekti svakodnevno voze samo u jednom pravcu, npr. postoji linija iz Zadra prema Olibu, ali vratiti se u Zadar s Oliba istog dana ne možete jer povratak je tek sutradan. Za one koji na otok žele doći samo na jednodnevni izlet, najbolje je ići nedjeljom jer samo taj dan postoji povratna linija.
Inače, Olib se nalazi na graničnom području Dalmacije i Kvarnera. Lokalno stanovništvo ga je nekad nazivalo otokom Silbanske skupine koju čine najnapućenija Silba, najveći Olib i Premuda.
Mještani vole pričati o svom otoku pa smo tako doznali i da Olib po prvi put spominje grčki povjesničar, filozof i geograf Strabon kojeg spominje kao naselje na uzvisini Gradina te podatci upućuju kako je to naselje postojalo još u vrijeme Liburna. U staroj župnoj crkvi svete Stošije na otoku se čuvaju glagoljaški kodeksi, a na otoku je pronađen i velik broj romanske i liburnske keramike. Naselje kasnije spominje i Konstantin VII. Porfirogenet.
O povijesti otoka bi se jako puno moglo pisati, no vratimo se mještanima i kafiću „Grobak“. „Galeb“ Jadre je kaže cijeli svoj život na otoku. Tu je rođen, tu živi i ne misli nikad otići. Često je u „Grobaku“ i promatra tko dolazi i odlazi. Za oko mu zapnu zgodne turistkinje, ali osim da su zgodne ne želi puno otkrivati.
– Moglo bi se svašta pričati, ali reći ću samo da su ljeta užarena, a zime jako ugodne i mirne, smije se Jadre.
Je li mislio na vrijeme ili nešto drugo, ostavio nam je da razmišljamo, ali neka mu bude. Ipak se kaže kako gospodin nikad ne otkriva puno.
No, nešto više o turistima i otoku je otkrio 19-godišnji konobar Jakov koji cijeli svoj život ljetuje na otoku, a posljednje tri godine radi u „Grobak“.
-Iz Zagreba sam, ali cijeli život tu ljetujem. Radim već treću sezonu i mogu kazati da mi je baš dobro. Mogao bih ispričati puno anegdota s domaćima i turistima, od toga da su Talijani škrti, Nijemci i Amerikanci su široke ruke pa ostavljaju dobre manče, smije se Jakov.
Puno je povijesti u „Grobaku“ o kojoj bi se moglo pisati, kaže Jakov. Domaćima omiljeni kafić prva je destinacija velikog broja gostiju koji se iskrcaju s trajekta, a Grobak im je odmah na vidiku.
– Ovaj kafić je institucija, nešto po čemu je Olib prepoznat i ljudi ga vole, kaže Jakov.
Jakov otkriva i kako na otoku ima još kafića u koje zalaze mladi ljudi, ali u Grobak dolazi malo drugačija generacija.
– Ovo je staromodniji kafić, ekipa koja sluša Joe Cockera i Bob Dylana. Prava ekipa, zaključuje Jakov.
A kad se udalje od trajektnog pristaništa, na istočnu stranu Oliba gdje se nalazi luka Slatinica s najljepšom pješčanom plažom na otoku, nalazi se još jedan kafić koji ima posebnu priču. Vlasnik je ranije provodio ljeta na otoku, shvatio kako nema kafića u blizini plaže, kupio je komad zemlje, nabavio stol i stolice te malu baraku gdje nudi piće.
-Odličan biznis. Ljudi se ovdje osjećaju kao da su u vlastitom dvorištu. Ne treba puno, samo volje i malo truda i evo ga, ljeti spojiš ugodno i korisno, smije se vlasnik kafića u uvali Slatinica koji kad nema gostiju, čita knjige.
Na ovom mirnom otoku u zadarskom arhipelagu, koji se nalazi se 25 nautičkih milja zapadno od Zadra i koji je okružen prekrasnim malim otocima, mještani kažu, događaju se nemirne priče, ali one ostaju na otoku.
Pa zaključimo tek da turistkinje, ali i domaće, mogu biti mirne jer njihove ljetne romantične avanture “ostaju” na otoku jer “galebovi” su ipak bili i ostaju gospoda!
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
