Pored željezničke postaje, na raskrižju dvaju gradova – Frankfurta i Neu-Isenburga, smjestio se kafić koji kao da je izvučen iz starog crno-bijelog filma. Zidovi kafića „Treffpunkt 17“ i dalje čuvaju priče prošlih vremena, dok se s perona čuje zvuk vlakova koji usporavaju, zaustavljaju se, pa kreću dalje, odvozeći putnike u različite smjerove.
Na zgradi „Treffpunkta 17“ (Mjesto susreta 17) stoji sat koji putnike već desetljećima podsjeća da je ljepše pogledati prema njemu nego na mobitel, a ispod sata klupa za one koji se žele odmoriti dok čekaju. Kao u onoj pjesmi “Night Mail” (1936), u kojoj W.H. Auden opisuje noćni vlak koji putuje kroz Englesku, pišući „This is the Night Mail crossing the Border“, tako je i ovaj kafić na granici velikog Frankfurta i malog Neu Isenburga, ugostio dvoje autora – Marijanu Dokoza i Daniela Hadrovića.
Glasovi iznutra – književnost Marijane Dokoze
U prvom dijelu večeri publika je imala priliku čuti ulomke iz romana Marijane Dokoze, autorice koja se u svom stvaralaštvu hrabro spušta u dubine psiholoških pejzaža, osvjetljavajući prostore koje mnogi zaobilaze.
Poseban interes izazvao je njezin roman „Die Stimme“, psihološki triler s elementima nadnaravnoga, koji kroz priču mlade liječnice Keire Hrost otvara pitanja percepcije, identiteta i granica između stvarnog i imaginarnog. Roman se bavi pitanjima: Tko smo kad nas počnu progoniti glasovi koje nitko drugi ne čuje? Što je sjećanje, a što upozorenje? Gdje završava svijest, a počinje druga stvarnost?
Radnja romana vodi čitatelja iz Njemačke do Haitija pa sve do Amerike, kroz tri paralelna narativa – Keire, Marcusa i Luce, koji se križaju na mjestima gdje razum zakazuje, a intuicija preuzima. Eoman je izašao u izdanju njemačkog izdavača „Dietrrich Verlag“, a kritika je roman ocijenila kao „roman u kojem je teško dobiti odgovore, ali postavlja prava pitanja, analizirajući ljudsku psihu“.
Filmski nastavak: Daniel Hadrović i „Ubij me još jednom“
U drugom dijelu večeri, pozornost publike usmjerena je prema ekranu. Naime, prikazan je eksperimentalni film „Ubij me još jednom“ (Töte mich noch einmal) redatelja Danijela Hadrovića, poznatog po vizualno hrabrim i psihološki intenzivnim djelima. U središtu filma je Clemens, čovjek koji u potrazi za istinom pokreće konfrontaciju s piscem kriminalističkih romana, optužujući ga za smrt mlade žene. No kako priča napreduje, gledatelj gubi tlo pod nogama, istina se mrvi pod težinom sjećanja, halucinacija i potisnutih krivnji. Hadrović koristi stroboskopske efekte, zvučne distorzije i fragmentiranu montažu kako bi stvorio atmosferu psihičkog rasapa. Gledateljima je ovo neobično iskustvo, a neki od onih koji su pogledali film, kazali su kako im je gledanje filma bilo poput suočavanja s posljedicama šutnje i unutarnje rascijepljenosti. – Život je često šokantniji od svake fikcije, rekla je jedna gledateljica, nakon projekcije.
Istina iza šutnje: „Njegova žena“
Večer je zaokružena čitanjem ulomaka iz engleske verzije romana „Njegova žena“ autorice Marijane Dokoze, knjige koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Roman je temeljen na stvarnim događajima, a donosi priču žene koja otkriva monstruoznu tajnu iz prošlosti svog supruga koji je sa još jednim muškarcem počinio silovanje 13-godišnje djevojčice u ratu u Bosni i Hercegovini. Roman ne nudi jednostavna rješenja, niti moralizira. Suprug, iako počinitelj zločina, nije prikazan kao karikaturalno zlo, već kao kompleksna osoba, što cijeloj priči daje dodatnu težinu i bolnu uvjerljivost. Likovi su ogoljeni do srži, a glas glavne junakinje postaje svjedočanstvo pa čak i žrtve, te nekada 13-godišnje djevojčice, koja je u vrijeme suđenja svojih silovatelja, mlada žena koja ponovno mora proći kroz kalvariju iz djetinjstva. Književna kritika posebno ističe autoričinu sposobnost da prikaže psihološku razgradnju i ponovno sastavljanje identiteta žene koja je morala preispitati sve u što je vjerovala.
Ono što najčešće ne želimo vidjeti
Nakon ove neobične večeri, mogli bi kazati kako se na granici dvaju gradova, u jednom neobičnom prostoru, gdje se svakodnevno mijenjaju lica, dogodila se večer koja je publiku ostavila u razmišljanju. Marijana Dokoza i Daniel Hadrović, svatko u svom stilu, ponudili su ono što književnost i film mogu najbolje: susret s onim što najčešće ne želimo vidjeti.
Fenix-magazin/Zvonko Bosnić
