Danas se navršilo 45 godina od ubojstva Brune Bušića, intelektualnog i političkog lidera hrvatske emigracije te jednog od najvećih zagovornika samostalnosti Hrvatske. Za ubojstvo Brune Bušiće udbine ubojice nikada nisu odgovarale.
Piše: Dragan Čotić
Bruno Bušić, koji je bio i povijesni istraživač, književnik i novinar je ubijen na današnji dan, 16. listopada 1978. godine u Parizu. Ubojstvo se dogodilo između 23 i 23,15 sati, u dvorištu zgrade koja se nalazi na adresi 57. rue de Belleville, Paris 19eme.
Na tijelu su utvrđene dvije ulazne rane: na desnoj strani glave iznad sljepoočnice i na prsima, u blizini lijeve bradavice. Rana u lubanji imala je silaznu putanju; zrno se zaustavilo u desnoj strani glave. Drugi metak prošao je kroz srce, aortu, trbuh i pankreas te se zaustavio u kralježnici između trećeg i četvrtog pršljena; izazvao je interni izljev krvi. Radi se o dva jednaka metka, kalibra 7,65, bijelog metala, proizvoda firme Hirtenberger (Austrija).
Svjedoci su izjavili da je jedna osoba dotrčala za žrtvom, pucala u nju i pobjegla. Na ulici se čula škripa automobilskih guma. Šturi opis te osobe: mlad čovjek, europski tip, niski rast oko 1,70 cm, srednja razvijenost, kestenjasta kratka kosa, odjeven u jaknu.
Francuska policija je identificira samo jednog službenika SSUP-a kao mogućeg sudionika organizacije Bušićeva ubojstva: “Kroz prva dva tjedna mjeseca listopada, jedan Jugoslaven je privukao pažnju policije, posebice švedske policije. Radi se o određenom Petričević Josipu (identificiran kao Petričević Josip, rođen 16. 4. 1931. u Bregi, Jugoslavija, policijski inspektor, nastanjen u Beogradu). Došao je iz Beograda na Paris-Orly 4. listopada, potom je viđen 6. listopada u Göteborgu (Švedska), te 8. listopada u Oslu.
Dolazi 12. listopada u Helsinki u pratnji jugoslavenskog premijera koji je bio u službenom posjetu Finskoj. Iz Finske 13. listopada putuje u Pariz (let Air France 791) s jednom neidentificiranom osobom koja mu je izgledala hijerarhijski nadređena. Dana 14. listopada otputovao je s Paris-Orliya za Beograd.”
Ovdje ćemo citirati dio izjave Ivana Lasića, bivšeg načelnika Druge uprave u SSUP-u Beogradu, koju je dao djelatnicima Vijeća i kasnije je ponovio pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu: “Kad sam jednom navratio u Zagreb, Perković mi je rekao: ‘Onaj ‘Pitagora’ mi stalno pravi probleme. Napije se i izaziva javne skandale. A ako milicija intervenira, on traži zaštitu službe. Ivane, on je izvrsno izvršio akciju u Parizu, u Veneciji i druge akcije, da ti ne nabrajam, ali mi se je popeo na glavu. Ima više zasluga nego nas deset, ali što mi vrijedi kad ga moram trpjeti’. Kad sam se vratio u Beograd, to sam pričao Stanku Čolaku, a on mi je rekao: ‘Bolan, Sindičić ti je takav. On ti je Pariz, Venecija i Zürich. Međutim, Josip će dok je živ imati s njim takve probleme. Sindičić se nikada neće promijeniti’. Ja sam shvatio da Čolak pod ‘Pariz, Venecija i Zuerich’ podrazumijeva ubojstva Brune Bušića, obitelji Stjepana Ševe i Stanka Nižića”.
Do sada su identificirani sljedeći službenici SDS-a koji su imali značajniju ulogu u obavještajnoj obradi i pripremi ubojstva Brune Bušića: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.
Prema rekonstruiranom postupku traženja i dobivanja suglasnosti te izdavanja naređenja za ubojstvo Brune Bušića, do sada su identificirani slijedeći državni i partijski dužnosnici koji su u tome morali imati značajniju ulogu u tome: Josip Broz Tito, predsjednik Predsjedništva SFRJ; Stane Dolanc, generalni sekretar CK SKJ; Vladimir Bakarić, predjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka; Franjo Herljević, savezni sekretar za unutrašnje poslove; Jakov Blažević, predsjednik Predsjedništva SRH; Milka Planinc, predsjednica CK SKH; Marko Bezer, izvršni sekretar CK SKH; Zlatko Uzelac, republički sekretar unutrašnjih poslova SRH; Vinko Bilić, rukovoditelj SDS RSUP-a SRH; i Zvonimir Jurišić, predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjeništva SRH.
Planiranje ubojstva Brune Bušića
O planu Udbe da ubije Brunu Bušića prvi je konkretno progovorio bivši agent Službe za istraživanje dokumentacije (SID) Josip Majerski nakon bijega iz Jugoslavije u Njemačku.
On je službenicima bavarske Zemaljske policije u Würzburgu 19. srpnja 1983. izjavio:“Prilikom posljednjeg kontakta s Zlatkom Kopsom koncem kolovoza 1978. rekao mi je da se jednog dana u 10 sati trebam javiti u konzulat u Nürnbergu. Smatrao sam da će se raditi o normalnom susretu i nisam ništa pitao. Tog dana su u konzulat došli Kopsa, Šime Jelić i još jedan Jugosloven. Kopsa ga je predstavio kao jednog od šefova tajne službe u Beogradu. Sjećam se da su ga Kopsa i Jelić oslovljavali sa Ivo. Taj Ivo mi je rekao da za mene napokon ima veliku zadaću. Rekao mi je da trebam ići u Francusku i pitao me poznajem li Brunu Bušića. Odgovorio sam da ga poznajem, ali da nemam bližih kontakata s njim. Ivo je rekao da trebam ići u Pariz i tamo naći zaposlenje. Na moje pitanje, odgovorio mi je jasno da Bruno Bušić treba biti ubijen. Ja sam mu rekao da ne želim biti umiješan u ubojstvo. Ivo mi je rekao da će moj posao biti da Bušića namamim na određeno mjesto. Dodao je da o svemu mogu razmisliti i sutra dati odgovor Kopsi.
Odmah sam rekao Ivi da ne želim imati nikakve veze s ubojstvom. To je Ivu vrlo razljutilo. Sutradan sam dao Kopsi isti odgovor, nakon čega mi je on rekao da se što prije javim konzulu u Frankfurt. Trećeg dana sam otišao u Frankfurt, gdje mi je tamošnji konzul zapovjedio da se pripremim za povratak u Jugoslaviju.”
Iz životopisa Brune Bušića
Bruno Bušić je rođen 6. listopada 1939. godine u Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, a za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru Udbe zbog anonimne ankete u kojoj je kritizirao komunistički režim u Jugoslaviji. Već 1955. dvaput je bio zatvoren, a priključio se i Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije čiji su članovi bili imotski gimnazijalci.
Premda odličan učenik u svim predmetima i godinama školovanja, kao maturant 1957. izbačen je iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji u Jugoslaviji a za dvije godine nastavio je školovanje u Splitu. Započeo je studij filozofije i francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no na očevo inzistiranje upisao se na Ekonomski fakultet te diplomirao 1964. godine.
Nakon završetka studija Bušić se zapošljava u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. No u lipnju 1965. godine dr. Franjo Tuđman zapošljava ga u Institutu za historiju radničkog pokreta.
Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine osuđen je na deset mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i ‘neprijateljske propagande’. Do pravomoćnosti presude pušten jena slobodu i bježi u Austriju, no na Tuđmanov nagovor vraća se prosincu 1966. kada dolazi do pada Aleksandra Rankovića. Postaje urednik Hrvatskog književnoga lista, a nakon gašenja tog časopisa krajem 1969. godine odlazi u Pariz do travnja 1971. godine kada se vraća u Zagreb, gdje se zapošljava u Hrvatskom tjedniku, gdje postaje član uredništva.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine, te optužen zbog ‘veza sa zapadnim obavještajnim službama i članaka u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja.’ Na suđenju u jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora u Staroj Gradiški. Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. a krajem 1974. ‘petnaestorica nepoznatih’ pretukli su ga na dubrovačkom Stradunu.
Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ te u Engleskoj, u Londonu, dobiva politički azil i dobiva posao u uredništvu časopisa Nova Hrvatska. Na izborima za drugi Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća 1977. godine izabran je na čelo Ureda za propagandu. Na proputovanju kroz Pariz gdje se pripremao sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu 16. listopada 1978. u 23.20 sati u ulici Belleville; iz zasjede su ga pogodila dva metka iz pištolja “Astra”. Pokopan je godine na pariškome groblju Père-Lachaise a na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine”
Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na Mirogoju, a pokopu je nazočio i tada već vrlo bolestan hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Godinu dana kasnije Vinko Sindičić, osumnjičen za atentat, na suđenju u Zagrebu oslobođen je optužbe za Bušićevo ubojstvo, pa je Bušićevo umorstvo koje je organizirala jugoslavenska tajna služba ostalo nerazriješeno.
Izvor: KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVAVijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu Zagreb, 30. rujna 1999. godine
Fenix-magazin/SIM/Dragan Čotić
