Na današnji dan 28. veljače 1896. u Zagrebu preminuo je Ante Starčević, a po vlastitoj želji pokopan je na groblju crkve svetog Mirka u Šestinama, tada selu na obroncima Medvednice ponad glavnog grada.
Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, a mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnazije.
U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije. Doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku. Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošću, filozofijom, filologijom i poviješću.
Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890.
Neovisni za Hrvatsku NHR – Sesvete piše o onome u čemu se sastoji politička mudrost ovog hrvatskog velikana.
U drugoj polovici 19. stoljeća, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i takozvanog povratka ustavnosti 1860., u hrvatskom političkom životu vladalo je kaotično stanje. Raščišćavanje i razbijanje tog političkog kaosa i postavljanje novih temelja u Hrvatskoj počelo je pojavom Stranke prava, godine 1861.
Osnovno načelo nove stranke bilo je: Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano je nedvojbeno uz ideju pravaštva.
Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti.
On je bio uvjeren da se duh naroda, njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovao je da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju je doživljavao kao osobu s biografijom. Stoga je Starčević smatrao da su njegove misli sinteza duha hrvatskog naroda. Ključno pitanje 1861. bilo je pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Starčević i Stranka prava izjašnjavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške monarhije.
Starčević stoga neustrašivo kaže: “Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila. Narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, neće dokazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.”
Fenix-magazin/MD/Neovisni za Hrvatsku NHR – Sesvete
