Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Željko Prstec autor je impresivnog opus i utemeljitelj Muzeja anđela u Varaždinu.
Tim povodom s utemeljiteljem Muzeja anđela smo razgovarali o nastanku muzeja, o tome što ga je inspiriralo za tu ideju te planovima i budućnosti tog jedinstvenog muzeja.
FM: Kako se i kada pojavila ideja o Muzeju anđela?
-U mojem slikarstvu tema anđela pojavila se prije od više tridesetak godina, iznenada i nenajavljeno… Tih sam godina bio zaokupljen crtanjem ruina i drugih povijesnih građevina. Crtajući ruine, na ručno rađenom papiru, ugledao sam u strukturi i reljefu malog anđelčića kako svira flautu i spontano mi je izašao iz pera. Tako je počelo moje druženje s anđelima i pričanje priča koje sam naslućivao iz strukture i reljefa papira. Mogao bih reći da crtam kajkavski – čut ćete to ako dobro promotrite sve te varaždinske anđele. Crtanje me oduvijek privlačilo, drhtaj moje ruke, crtež sepijom i akvareliranje. Tako spoznajem svijet koji me okružuje od djetinjstva, a naročito tijekom dugotrajnih boravaka u bolnici Jordanovac u Zagrebu tih godina.
Kasnije sam počeo koristiti i druge materijale, počeo sam slikati na drvu i platnu, a uslijedile su i brojne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu. Usto, radio sam na ilustracijama knjiga, izrađivao scenografije… S vremenom sam stekao prepoznatljivost pa su mnogi pisali o mojem slikarstvu. Posebno je bila inspirativna suradnja s književnicom Jadrankom Pintarić kada se iznjedrila priču o tome kako je Varaždin „grad u kojem spavaju anđeli“. To je moj brend i copyright.
FM: Kada je utemeljen Muzej anđela?
-Prije deset godina (13. 5. 2011., na rođendan moje majke) utemeljilo sam Muzej anđela, u kojem djeluje cijela moja obitelj.
FM: Što ste u javnosti, u kulturi, u životu željeli postići djelovanjem Muzeja anđela?
-Muzej anđela zamislio sam kao mjesto u kojem bih, osim svojih radova, izlagao i djela drugih autora slične tematike. Ujedno da to bude prostor susreta različitih umjetnosti: zato smo i pokrenuli prije deset godina natječaj za kratku priču, održavamo u našem prostoru koncerte, radionice, promocije, predavanja. To je postalo mjesto dodira sna i jave, „pogled u neko modrije nebo“ kako bi rekla Jadranka Pintarić.
FM: Kakva su dugogodišnja iskustva?
-Muzej posjećuju prije svega Varaždinci, njihovi gosti, đačke ekskurzije, ljudi iz svih krajeva naše zemlje. No isto tako, imamo (doduše prije pandemije znatno više) stranaca koji su čuli za nas – jer smo jedinstveni. Muzej su posjetili već i mnogi predsjednici država, nadbiskup Bozanić, ministri vlada, članovi diplomatskog kora u RH…
Osim samog Muzeja anđela, popularni su i moji „Anđelinjaki“, samosvojne, originalne instalacije koje ljudi sa zadovoljstvom otkrivaju po gradu. Tako je podno tornja Franjevačke crkve najpoznatiji „Anđelinjak“ – kiparsko-svjetlosno-zvučna instalacija pred kojom ljudi ostaju zapanjeni. Srećom je tu instalaciju kao inovativni projekt prepoznala Hrvatska turistička zajednica i sufinancirala.
Imamo i popularnu rutu za obilazak povijesne gradske jezgre koja se zove „Potraži svojeg anđela“. Prati je priča o tome kako je „nekad davno svaki čovjek nosio anđela na ramenu, a danas ljudi nemaju vremena ni za svoje najbliže, a kamoli za anđele. Anđeli su stoga odlučili pronaći neko mjesto za odmor, došli su do Varaždina i ovdje odlučili ostati. Zato ako netko želi ponovno sresti svojeg anđela mora doći u Varaždin i pogledati na skrovita mjesta… možda baš njegov anđeo ovdje spava.“
Nakon deset godina djelovanja Muzeja, mogu reći da tema anđela povezuju sve ljude svijeta bez obzira na religijsku, etničku ili bilo koju drugu pripadnost i nema čovjeka koji Muzej ne napusti s osmijehom. Mnogi posjetitelji potaknuti pričom i zbirkom vrate se s poklonom da ostave svoj trag.
FM: Kako Vas drugi muzeji i muzejske ustanove doživljavaju?
-Tematski privatni muzej u nas nije baš česta djelatnost. Zbog toga nailazimo na otpor pa i prepreke u birokratskim strukturama koje ne razumiju da bez obzira na to što je Muzej privatni, njegovo je djelovanje javno i svojim brojnim aktivnostima obogaćuje kulturnu i turističku ponudu Varaždina i Republike Hrvatske. Nažalost, suočavamo se s mnogo predrasuda, pa i podmetanja od kojih nas ni nebeska vojska ne može spasiti.
Grad i država daju golem novac za institucije kojima su osnivači, a prema nama se odnose kao prema neželjenom djetetu i konkurenciji. I javne kulturne institucije za svoje programe novac dobivaju iz proračuna. A mi, zato što smo privatni muzej, dobijemo možda neku siću ako uopće prođemo na natječaju, kao što je npr. natječaj za kratku priču Muzeja anđela koji se ove godine održao 10. put!
Pa i to malo nam znaju nabiti na nos – a s druge strane ne razumiju da mi kao privatni poduzetnici kroz bezbrojne poreze, prireze, i druge „harače“ punimo i lokalnu i državnu blagajnu.
FM: Što za Vas kao osnivača predstavlja danas Muzej anđela?
-Muzej anđela za mene je početak jedne priče o „Gradu u kojem spavaju anđeli“, još jedne perle u niski ljepote mojeg rodnoga grada Varaždina. Ujedno me podsjeća koliko smo kao bića krhki, da ne možemo bez duhovnosti jer materijalno ne može dati smisao životu.
FM: Kakve su trenutne aktivnosti Muzeja anđela? Planovi Muzeja? Imate li novih ideja?
-Voditelj Muzej anđela je moj sin Josip Prstec, a u radu Muzeja sudjeluje cijela obitelj. Tu je usto naš mali muzejski dućan, koji sukladno dobu postoji i online www.angelusmuseum.com.
Uz stalni postav organiziramo i radionice (za djecu i odrasle pod vodstvom Mateje Prstec), izložbe, koncerte, predstave i druga događanja… Trenutno u Muzeju imamo izložbu „Neka bude svjetlost“ naše suradnice Nikoline Kudelić koja vodi radionicu „Modeliraj glinom, osvježi se vinom –ajngelekovim napitkom“ (brend našeg Muzeja). Željeli bismo objaviti knjigu nagrađenih kratkih priča s našeg natječaja.
Na žalost, objekt koji koristimo nije u našem vlasništvu i u dogledno vrijeme moramo se iseliti…
Nadamo se da će Muzej anđela kao jedinstveni muzej na ovim prostorima ostati u Varaždinu, ako će biti razumijevanja onih koje bi trebala brinuti kulturna i turistička ponuda Grada Varaždina. Uspjeh i prepoznatljivost Muzeja anđela rezultat je dugog i predanog rada – moje tematsko slikarstvo u javnosti je poznato pola stoljeća, a onda smo svi zajedno cijelo desetljeće zdušno radili na promoviranju krilatice „Grad u kojem anđeli spavaju“, što je moj zaštićeni slogan.
Fenix-magazin/MMD/Miroslav Pelikan
