Plaća je bitna stavka svakog zaposlenika pa tako i za one koji su odlučili istu zarađivati u nekoj od europskih zemalja. No, da bi netko otišao sa svog ognjišta, ispod svog komada neba i od svoje obitelji, tada mnogo toga utječe na takvu odluku. Nitko ne ide od dobra.
Za Fenix-magazin piše: Daniela Škegro
Kroz razgovor s mnogim ljudima koji su napustili svoje domove i otisnuli se u Njemačku, Austriju, Irsku, pa čak i u prekooceanske zemlje, doznali smo kako koji su najčešći razlozi njihova odlaska iz domovine, a na prvom mjestu nisu financije, već nepravda, te narušeno dostojanstvo i nejednakost pred zakonom. Stvorena je nepovoljna klima u kojoj se ljudi ne osjećaju udobno.
U nastavku donosimo priče nekoliko Hrvata koji su svoju bolju budućnost pronašli u Njemačkoj.
Medicinska sestra u Münchenu
Franka je medicinska sestra i radi u jednoj od bolnica u Münchenu.
-Imala sam posao u bolnici u Hrvatskoj kao medicinska sestra, plaća nije bila, kako se kaže, „Bog zna što“, ali plaća mi nije bila motiv odlaska. Nisam mogla trpjeti da se ne cijeni moj rad, trud i zalaganje. Šefica mi je bila manje stručna od mene, ali je došla na to radno mjesto po političkoj podobnosti, a ne sposobnosti i jednostavno je svakodnevno bilo izuzetno stresno ići na posao. Moram kazati da svoj posao jako volim, pa sada vi zamislite u kakvom ste okruženju kada na taj isti posao svakodnevno idete s grčem u želucu. Naravno da se i vani radi, nije manje zahtjevno, ali ta pozitivna klima gdje vas nadređeni poštuje kao čovjeka, gdje se kolege isto tako međusobno uvažavaju. raditi u takvoj atmosferi puno je bolje, a k tome i plaća je nemjerljivo viša, govori Franka koja već drugu godinu radi kao medicinska sestra u jednoj münchenskoj bolnici.
Davor iz Stuttgarta: Često sam znao prigovarati onima koji su otišli, a na kraju sam i sam otišao
Davor radi kao inženjer elektrotehnike u Stuttgartu i kaže kako mu je dugo trebalo da donese odluku o odlasku.
-Moram priznati kako sam često znao prigovarati onima koji odu zašto su se odlučili na taj korak. Međutim s vremenom sam počeo manje prigovarati, a više ih razumijeti, kada sam se našao u njihovoj situaciji. Moje akademsko zvanje nitko nije želio prihvatiti, nisu mi dali šansu iako sam aplicirao na “bezbroj” natječaja. Onda sam shvatio da su ti natječaji pro forme, a da već netko radi na tim pozicijama. Radio sam kao konobar iako to nije moje zanimanje. Svakodnevno gledajući djecu današnjih “moćnika” koji su se “okitili” s po dvije fakultetske diplome na privatnim fakultetima, a glume “face”. Vjerujete to gledati svakodnevno postaje gadljivo, narušava dostojanstvo, a uz sve to s plaćom konobara ne možete graditi obitelj, ako jedna osoba radi. U Stuttgartu sam najprije radio kao konobar u restoranu i ne mogu se požaliti jer nije bilo loše. Iako nisam znao njemački jezik, moj engleski je bio sasvim dovoljan da “upadnem” u sjajno poduzeće jer mi je moja diploma inženjera elektrotehnike otvorila vrata. Ima i ovdje i nedostataka, pa ne kažem da je sve “med i mlijeko”, ali moj rad je cijenjen, uvažava me se kao čovjeka i moje dostojanstvo nitko ne narušava, pa je to sasvim dovoljno razloga da kažem da nisam požalio i da se ne mislim vraćati, kaže Davor.
Stojan iz BiH živi u Kölnu: Jedini izbor je bio Njemačka
Nisam razmišljao o odlasku sve dok sam vjerovao da će moje znanje i trud uložen u visoko obrazovanje omogućiti pristojan život. Otac mi je bio branitelj i prima samo braniteljsku skrb, majka nije zaposlena za stalno i već po završetku magisterija odlučio sam odmah raditi bilo što, ne čekajući mjesto u struci kao magistar filozofije sa svim mogućim nagradama od osnovne škole pa do kraja studija. Ali to očito nije bilo vrijedno nikome. Ispočetka sam išao u Hrvatsku na recepciju raditi jer znam i njemački i engleski. Usporedo sam slao zamolbe nadajući se bar nekoj prilici, ali kako se to nije dogodilo, a u međuvremenu sam našao djevojku i odlučili smo se oženiti, jedini izbor je bio Njemačka. Nije bilo lako donijeti tu odluku koja je pala i meni teško, a još teže mojoj majci jer sam sin jedinac. Nekako smo tu bol nadišli i sada je tako. Dobio sam i dijete, a njoj je sada teško što ne može pomoći oko unuka. Ovdje smo se dobro snašli, živimo pristojan život, nismo postali bogataši, ali smo cijenjeni i poštovani ljudi i to je ono što smatramo bogatstvom, a što nismo imali u svojoj zemlji, govori Stojan koji je svoj novi dom našao u blizini Kölna.
Sve priče hrvatskih iseljenika sliče jedna na drugu, a zapravo im je zajednički odlazak s vlastitog ognjišta. I jutros čitam po medijima kako su mali gradić Vrgorac “okupirali” Uzbekistanci, Nepalci, Filipinci i drugi. Pitam se komu to odgovara. Zasigurno ne, domaćem stanovništvu koje je do ove pojave moglo bez problema živjeti miran život. Taj mir nestaje u nepovrat. Baš poput naših ljudi koji su otišli sa svojih ognjišta jer nisu bili cijenjeni i poštovani. Onih čije je dostojanstvo do temelja narušeno, a dostojanstvo je prvo od svih temeljnih ljudskih prava. Dostojanstva se nitko ne odriče, radije ode i sobom ponese uspomene, ali ne i želju za povratak. Zahvalite onima koji su ih doveli u to stanje…
Fenix-magazin/MD/Daniela Škegro
