Polazeći od gnome suvremenog njemačkog filozofa Ode Marquarda da „budućnost priziva prošlost“, zajedničkom organizacijom Akademskog kruga, krovne udruge Hrvatske Kuće i HKŽ München, u nedjelju, 06. studenog, u prostorijama HKŽ München, ponovno, nakon 2019. godine, memoriran je život, djela i smrt Josipa Kuletina predstavljanjem radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Sinju 17. lipnja 2021., a tiskanih u knjizi Josip Kuletin (1906.-1945) u izdanju zbornika “Kačić”.
Odgovorni urednik je fra Jozo Župić, a urednici su dr. Zdenka Weber i fra Hrvatin Gabrijel Jurišić. Sve prisutne među kojima je bio župnik Hrvatske katoličke župe u Münchenu fra Petar Klapež te predsjednica Hrvatske udruge Hrvatska kuća-München dr. Neda Caktaš, pozdravio je predsjednik Akademskog kruga Ante Moro.
Zbornik je predstavio Božo Marić. Hrvatski narod zaslužuje jasnoću izvora i puta u budućnost, ili gnomski rečeno, zaslužuje da, ne samo jednim pisanim dokumentom nakon 77 godina, priberemo naše sjećanje i da zavirimo u život Josipa Kuletina, u paklu zločina poraća. Prisjećajući se prošlosti promatrali smo, poradi budućnosti, kako reče Plutarh, veličinu zla.
Akademik Dušan Bilandžić, koji je, kako sam priznaje, od 1941.-1945. bio Titov partizan, u Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 188, opisuje politički kontekst u kojem je Kuletin mučki ubijen: „Svakako najveći krvavi krivci bili su jugopartizani. Oni su izvršili užasan pokolj svih ratnih protivnika, pokolj civila i vojske….“ Jozo Kljaković (Politički tekstovi i polemike, Solin, 2015. str. 88), to razdoblje karakterizira ovako: „Ona šaka komunista hrvatskog podrijetla došla je na vlast putem najstrašnijeg nasilja i krvoprolića, potpomognuta gotovo cjelokupnim ujedinjenim srpstvom… Sigurni smo da nema pojave, stranke ili politike koja bi u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti igrala bjedniju ulogu od hrvatskih komunista.“ Akademik Dubravko Jelčić (u Josip Jurčević, Bleiburg, Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Zagreb, svibnja 2008., str. 2) piše: „Zločini jugokomunističkih vlasti u Hrvatskoj potkraj drugog svjetskog rata i odmah nakon njegova svršetka, nisu bili ni pojedinačni ni samovoljni ekscesi nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni (od OZN-e i KNOJ-a kao produženih ruku toga boljševičkog oblika bezakonja …).“
I mišljenja visokih crkvenih dostojanstvenika o poraću, izražena su višekratno u raznim komemoracijama. Kardinal Josip Bozanić je, na pokopu 1163 Maceljske žrtve (Macelj, 22 10. 2005.), izjavio: „Sve se to dogodilo uime ideologije koja je unaprijed planirala krvavi obračun s neistomišljenicima i koja je stvarajući svoju viziju raja na zemlji ovima ovdje priredila pakao. I ne samo njima!“ Zagrebački pomoćni biskup, mons. Valentin Pozaić (Lustracije nije bilo, Macelj, 7. lipnja 2009.), nekoliko godina kasnije, kaže: „Partizanski zločinci na čelu sa svojim maršalom-zločincem, poglavicom zločinaca, pobili su – još uvijek neizbrojeno mnoštvo ljudi. … Dio hrvatske javnosti je još uvijek slijep i gluh za istinu, još uvijek više voli živjeti u mraku laži, negoli u svjetlosti istine. I zbog osobnih zlotvorskih razloga zahtijevaju da se zatvori knjiga Drugog svjetskog rata, a posebno poraća.“ Mons. Ivan Šaško, također zagrebački pomoćni biskup (Mladi tražite istinu, Macelj, 6. lipnja 2010.), izjavljuje: „Ako drugi o tome i šute, za nas bi vjernike takva šutnja bila grijeh.“
U ovaj poratni kontekst stavljamo stradanje Josipa Kuletina, kojem se 05. 06. 1945. gubi svaki životni trag. Fra Jozo nam je o njemu objavio tri knjige. Najkraće o Kuletinu: bio je kapelnik vojne glazbe u tri države; u Kraljevini Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i svega četiri tjedna u komunističkoj Jugoslaviji. Skladao je i prerađivao druge skladbe za potrebe svih triju vojski i puhačkih orkestara koje je tada imao pred sobom. Pošteno je radio svoj posao, a treća država mu je nasilno oduzela život.
I. Uvodno
Ivica Šarac je (u Metamorfoze jedne revolucije, Mostar, 2019., str. 338. ) napisao: „Nastojeći o poratnim žrtvama pisati ne u brojkama nego imenom i prezimenom, nakana mi je bila posvijestiti da se radilo o osobama kojima je potrebno vratiti osobni identitet i barem djelić njihova dostojanstva, kad su već njihovi egzekutori kao ratni pobjednici nad njima kao i nad mnogim drugim žrtvama svojih zlodjela brisali sjećanja i sustavno provodili damnatio memoriae.“ Kod fra Joze se radilo o istoj nakani.
Fra Jozo je, prihvativši ne samo spomenuti izazov Ode Marquarda, nego i pape Ivana Pavla II. o čišćenju pamćenja, te hrvatskih biskupa o zabrani šutnje o zločinima, najprije 2019. objavio Kuletinov životopis. 2020.-te godine objavio je i note svih njegovih skladba, a 2022. izašao je na svjetlo dana i Zbornik radova sa znanstvenog skupa o Josipu Kuletinu, u kojem muzikolozi i drugi znanstvenici obrađuju njegov glazbeni opus. Treba istaknuti invenciju koja je fra Jozi bila potrebna i za ovo djelo. Jer, organizirati međunarodni znanstveni skup, projekt je s kojim se bore čak i velike institucije, ali entuzijastu u osobi fra Joze je i to uspjelo. Glazbeni stručnjaci na tom simpoziju valorizirali su Kuletinova djela.
Uz ove tri dosada objavljene knjige fra Jozin je plan tiskati i CD Kuletinovih koračnica i opereta. Zato je potrebno, u ime svih Cetinjana, zahvaliti mu na upornosti, trudu i zalaganju, da bi zaboravu oteo ne samo glazbu nego i život skladatelja s kojim njega i nas veže lokalpatriotska bliskost.
II. U Pozdravnim govorima zastupnici svih važnijih institucija u gradu Sinju ukazali su na važnost Kuletina za svoj Sinj, autor fra Jozo Župić, gvardijan fra Ante Čovo, gradonačelnik Miro Bulj, ravnatelj Klasične gimnazije fra Joško Kodžoman, savjetnica gradonačelnika Božena Romac, predsjednik Gradske glazbe Sinj Petar Pavlović, tajnik Viteškog alkarskog društva dr. Ivan Nasić, te urednik Zbornika Kačić fra Hrvatin Gabrijel Jurišić .
III. Deset autora o životu i djelu Josipa Kuletina
Fra Jozo Župić je „Život, djelo i smrt Josipa Kuletina“, prikazao sržno na svega desetak stranica, uz nove detalje iz Kuletinova života.
Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić u tekstu „Mučenik je svjedok istine“ navodi da je ljudska zloća prekinula zlatnu nit njegova života i nije dopustila da se razvije u zrelog umjetnika. Nastavlja da je komunistička Jugoslavija pobila više Hrvata nego bilo koja druga vlast u povijesti hrvatskoga naroda, te subsumira da treba reći glasno i jasno cijelom svijetu da je Kuletin čovjek, karakter, rodoljub, skladatelj i mučenik.
Ivica Sečen u „Pogledu na društveno-političke prilike u Karlovcu i Josipa Kuletina“ piše: „Povijesna je činjenica da pobjednici pišu povijest i od te istine ne treba bježati. Ali povijest se mora baviti svim razdobljima.“ „Jer bi u protivnom, prema Francois Furet (Prošlost jedne iluzije, str. 315) ostala tek jednim tumačenjem prošlosti od strane protivnika.“ Kakva bi se povijest pisala da je Karlovac preimenovan u Kordunovac i selo Kamensko u predgrađu ostalo kao Arkanovo?, pita se autor ovog članka. Tako su ih, naime pobunjeni Srbi nazvali za okupacije u Domovinskom ratu.
Dr. Vito Balić opisuje „Dalmatinski biseri“, karišiki i koračnice za duhačke i simfonijske orkestre koje su se i nakon skladateljeve smrti najčešće izvodile anonimno, bez njegova imena, te analizira Ustašku uzdanicu, Kroz Splitske kale, Dalmatinske bisere i Vesele mornare. On piše da su Kuletina zaboravu otrgnuli fra Jozo Župić i Ivica Sečen, i da je izgubio život poput brojnih Hrvata u zločinima koje su činili Titovi partizani s mobiliziranim četnicima pod stvarnom upravom Komunističke partije Jugoslavije od ljeta 1944. pa sve do poratnih godina.
Grgo Grubišić u „Glazba, koračnice, život“ za Kuletina kaže da je bio „glazbenik po vokaciji, a vojnik tek po sili vremena.“ Tekst analizira koračnice Uspomena na Knin, Drniški pozdrav te „Sinjski alkari“ koja je postala endemski dio glazbenog identiteta kako grada Sinja tako i čitavoga područja koje mu inklinira i s vremenom duboko ulazi u podsvijest svima koji Alku i sav njezin kontekst doživljavaju krajnje intimno, do granica duhovne sfere. Koračnica Sinjski alkari, za autora je glazbena poslanica autora svom kraju, njegovim ljudima i njihovim svetinjama.
Bosiljka Perić Kempf u „Operete Josipa Kuletina u kontekstu hrvatskog operetnog stvaralaštva između dva rata“ piše da je Kuletin „kao profesionalno izučeni vojni glazbenik bio jedan od najboljih u to doba u Hrvatskoj“, te opširnije obrađuje operete „Sjene prošlosti“ i „Kanarinac je krivac“.
Erwin Hartman mlađi u „Josip Kuletin skladatelj skladbi za puhačke orkestre“ govori o svom osobnom iskustvu sa Kuletinovim djelima, budući je u notnom arhivu u Mariboru naišao na Kuletinovo djelo „Veseli mornari“.
Hari Zlodre u tekstu „Josip Kuletin kapelnik znalac i skladatelj jednostavnosti i vedrine“ piše da je svirajući njegove radove upoznao duh i dušu prvoga akademski obrazovanoga glazbenika iz Cetinske krajine, njegovu humanost, dobrotu i nevinost, njegovu dječačku zaigranost s tom velikom igračkom koja se naziva glazba. Nastavlja da glazba zrcali njegov lik i pokazuje ga onakvim kakav je bio. On je, za Zlodru, skladatelj koji nije došao među nas da pomiče brda, nego da od onog zatečenog stvara vedrinu i radost. Zaključuje da je, nažalost, povijest pokazala da takve duše, u vremenu u kojem se zateknu, većinom smetaju režimima i okruženju, jer je sustavima, kakvi god bili, čistoća nepoželjna i sumnjiva, ali onima koji su kadri to primjetiti, bljesak takve iskrice poručuje da ipak postoji prava i jedina istina.
Dr. Angelika Tasler u životopisu na njemačkom jeziku „Lebenslauf eines kroatischen Komponisten“ naglašava da se Kuletinova teoretska izobrazba bazira na učenju franjevca i kompozitora Krste Odaka koji je u Münchenu apsolvirao teološki studij i glazbenu naobrazbu, a koji je od 1913. – 1919. bio svećenik u Kuletinovu rodnom Sinju.
Dr. Zdenka Weber u tekstu „Limene glazbe, puhački orkestri i njihova uloga u gradskom životu“ posvećuje posebnu pozornost glazbenom amaterizmu kao bitnoj odrednici kulturnog života gradova. Govori o osnivanju najstarijih puhačkih orkestara u Hrvatskoj i njihovoj važnosti. Ključna osoba u radu gradske glazbe je uvijek dirigent, kapelnik, maestro, koji je pregaoc sredine u kojoj djeluje, a takav je bio i Josip Kuletin.
IV. U prilozima knjizi nalaze se skladbe izvedene 1942. i 1943. godine, obiteljsko stablo Josipa Kuletina, važniji podatci o njegovim djelima, slike; izvadci iz dnevnog tiska, te Kačićeva izdanja.
Potpisnik ovih redaka Božo Marić je zaključio da će sudionici prezentacije s ovog mjesta otići bogatiji za spoznaju o Kuletinovu stvaralaštvu, ne zatrovani zlim osjećajem, ni ogorčeni, nego željni otkrivati istinu, sine ira et studio, takvom kakva ona jest. Riječ je uzeo i fra Jozo Župić koji je u kratkim crtama govorio o nastanku sva tri djela, te omogućio prisutnima da mu postavljaju pitanja.
Fenix-magazin/MD/Božo Marić
