Gluha nedjelja. Peta korizmena. Mladi framaši iz HKŽ München nisu bili gluhi. Dapače, u nekim trenucima i preglasni. Nije se čuditi. Igrokaz o Muci Gospodnjoj što su ga izveli u kapeli Bl. Alojzija Stepinca, 22. ožujka u 18,30 sati, zahtijevao je i jake glasove svjetine, velikih svećenika i narodnih starješina, koji su zaglušujućom vikom i galamom pratili Isusa prema Kalvariji, prema Golgoti, da ga razapnu na križ.
Kroz 14 postaja vjernici koji su ispunili kapelu, a bilo je i onih koji su cijelo vrijeme bili na nogama, jer mjesta više nije bilo za sjedenje, pratili su svaki pokret, svaku riječ, svaki udarac biča, svako udaranje čekića i zabijanje čavala dok Isus nije umro i dok nije položen u grob.
Tijekom postaja svjetlo se palilo i gasilo. Odjekivala je pjesma križnoga puta Stala plačuć, zatim Zaštiti me Majko, Golgoto. Redali su se likovi počevši od Pilata, Barabe, preko majke Marije, Šimuna Cirenca, dobre žene Veronike, jeruzalemskih žena, farizeja, naroda i vojnika, Marije Magdalene, Marije Kleofine i Ivana i Josipa.
U svakoj postaji mogli smo čuti i riječi kajanja, molitve Bogu da dade hrabrosti kako bismo bili glas onih koji su nepravedno osuđeni. Da pomogne vjerovati da nijedan križ nije besmislen ako ga nosimo zajedno s Njim. Da nas nauči ustajati kad padnemo. Pad može postati novi početak. Susret Marije i Isusa pokazuje da prava ljubav ne bježi od križa, nego stoji pod njim i kad ne razumije.
Susret Isusa i Šimuna potiče nas da molimo za srce koje će biti spremno pomoći, i da ne budemo ravnodušni prema tuđoj boli, nego da budemo spremni podijeliti teret s onima kojima je teško. Poput dobre žene Veronike molimo Gospodina da nam pomogne prepoznati njegovo lice u svakom čovjeku koji pati i biti spremni pružiti pomoć onima kojima je potrebna. Ako opet padnemo, neka nam Gospodin pomogne da vjerujemo kako Njegova milost može podići čovjeka iz svakoga pada.
Promatrajući jeruzalemske žene i slušajući njihov plač, Isus ne želi da ljudi samo gledaju i plaču, a zatim nastave živjeti kao prije, nego želi promjenu srca. Kod trećega pada Isus nam pokazuje da je njegova vjernost veća od naše nemoći. Na Golgoti nam pokazuje da čovjek može izgubiti sve i ipak ostati bogat ako ima ljubav. Dok Isusa pribijaju na križ čuje se molitva: “Gospodine, oprosti mi za sve trenutke kada moje srce nije bilo nalik Tvome. Daj mi milost da svoj život ne gradim na osveti i zamjeranju, nego na opraštanju i pomirenju.”
I dok gledamo kako Isus umire na križu također se čuje vapaj: “Nauči me da svaki put kad pogledam križ ne vidim samo patnju, nego prije svega ljubav koja se daruje do posljednjeg daha.”
U trenutku kad Isusa skidaju s križa i daju ga Majci Mariji u krilo, opet se čuje glas: “Pomozi mi da poput Marije držim u naručju sve ono što je ranjeno i da to položim u Očeve ruke.”
I na samom kraju kad Isusa polažu u grob odzvanja molitva: “Kada se moj život čini poput zatvorenog groba, podsjeti me da kamen nikada nije posljednja riječ. Ti si Bog koji iz tame izvodi svjetlo, iz smrti rađa život i iz groba donosi uskrsnuće. Daj mi vjeru da i u trenucima tame vjerujem u Tvoje obećanje života i nade.”
Sve se odvijalo na podiju na kojemu je redovito postavljen oltar, koji simbolizira Isusovu žrtvu na Kalvariji. Sve je proteklo skladno, s puno unošenja duše u svaku ulogu, tako da su vjernici na kraju dugotrajnim pljeskom nagradili mlade glumce za njihov trud što su ga uložili kako bi približili Muku Gospodnju i po tom igrokazu još više se približili danima muke Gospodnje koji su pred nama, ali i do slavlja Gospodinova uskrsnuća.
Svi su glumci i glumice još jednom stali pred publiku praćeni pljeskom. Među pohvaljenima bili su i oni koji su se pobrinuli za kostime, šminku, za križ na kojemu je Isus visio, za pozadinu pozornice koja je predstavljala Kalvariju.
Pohvaljen je i njihov duhovni asistent fra Slaven Čeko, te župnik fra Frano Čugura koji im je velika podrška.
Iza predstave još su se dugo zadržali vjernici pred kapelom Bl. Alojzija Stepinca. Svi su bili oduševljeni viđenim i doživljenim. Bravo FRAMAŠI!
Fenix-magazin/SČ/Fra Jozo Župić
