Lice koje je postalo svojevrsni simbol hrvatskog boksa pripada Branku Šobotu (45). Prvi je boksač koji se od osamostaljenja Hrvatske borio za svjetsku titulu.
Boksati je počeo s 20 godina, nakon povratka s ratišta. Tijekom karijere nosio je nadimak Pit Bull. Publika mu ga je nadjenula nakon borbe s Milanom Masnyjem. Šobot će tu borbu pamtiti kao jednu od najtežih, ali i najvećih u svojoj karijeri. U prvoj rundi je tri puta padao i dizao se, da bi ga u trećoj nokautirao.
Proslavljeni hrvatski boksač danas sa suprugom živi u Münchenu.
FM: Što Vas je dovelo u Njemačku?
Ljubav. U životu ništa nije slučajno. Za sve postoji zašto i zato. Iskreno, nikad mi nije palo na pamet da dođem živjeti u Njemačku. Na početku karijere imao sam ponude da uzmem njemačko državljanstvo i borim se za Njemačku, ali iako sam bio mlad i imao 24 godine, odmah sam rekao „ne!“. U Vodicama sam 2009. godine upoznao svoju današnju suprugu Nives, koja je rođena i odrasla u Frankfurtu. Kad sam je upoznao živjela je u Berlinu. Počeli smo se dopisivati, a potom sam počeo živjeti na relaciji Berlin – Zagreb. Vjenčali smo se 2013. godine, i to na brzinu.
FM: Bili ste dugo zajedno, kako „na brzinu“?
Pa nismo se planirali vjenčati. Bilo je ljeto, mi u Vodicama sjedimo u kafiću s danas pokojnim kumom i pita on nas: „Što se ne bi ženili?“ Mi se pogledamo i kažemo: „Pa da, zašto ne?“ I tako smo već kroz nekoliko mjeseci i učinili. I sad čekamo svoje prvo dijete.
FM: Što biste željeli, dječaka ili djevojčicu?
Svejedno. Nek’ je samo živo i zdravo.
FM: Ako bude dječak, biste li voljeli da krene Vašim putem?
Ne bih volio da bude profesionalni boksač. Da trenira, to je u redu, ali da se bori, to mu ne bih dao.
FM: Zašto?
Zato što postoje dvije medalje: ona sjajna koju svi vide a kroz koju dobiješ slavu, uspjeh, novac, poznanstva, veze, sve imaš na pladnju i onu koja je krv, suze, znoj, puno odricanja, povrede, izgubljena mladost, razočarenje, a najviše boli.
FM: Što je Vas najviše razočaralo u cijeloj karijeri?
To razočarenje je srećom počelo pred kraj karijere. U vrijeme kad je boks prestao biti sport i postao samo interes. I to me najviše razočaralo. Sve se vrtjelo oko novca. Dok sam ja boksao, znalo se da ti je protivnik došao otkinuti glavu, odnosno da se bori najbolje što može. Danas se već unaprijed zna tko je pobjednik, a tko će biti poražen. Imao sam sreću da sam boksao dok toga nije bilo. Ja sam imao očekivanja, nadu, poštenu borbu, a toga danas nema.
FM: Žalite li za nečim u karijeri?
Žalim jedino što su uz mene nekad bili ljudi koji nisu mislili na mene. Sve je bilo ubrzano i instant. Nisam vođen polagano, a da jesam, tko zna što bih sve postigao. Znao sam nekad dobiti meč, a da uopće nisam poznavao svog protivnika. Rekli bi mi, imaš meč za tjedan dana, prihvati ili ostavi. Smatram da koliko god sam ja želio prihvatiti taj meč, ljudi oko mene to nisu smjeli dopustiti. Jer, boksač se treba kvalitetno pripremiti, znati što očekuje od protivnika, proučiti ga, biti upoznat sa svakim njegovim pokretom te saznati kolike su mu šanse za pobjedu. Ja to nisam imao. Nisam nikad pitao koliko novca, samo gdje i kada? Živio sam za boks i gotovo sam u svaki meč išao sa jedan posto šanse da pobijedim.
FM: Ipak, pobjeđivali ste.
Jesam, ali bilo je tu puno znoja, krvi i suza. Imao sam 36 instant mečeva, pet poraza, a profesionalnih 32 meča i 8 poraza. Ti porazi su se najviše dogodili pred kraj karijere.
FM: Jednom si izjavio da ti je svaki meč mogao biti i zadnji. Jesu li protivnici bili uvijek jaki?
Jesu, skoro svi su bili jaki. Na svom drugom meču kojeg sam boksao u Frankfurtu 5. 2. 1995. godine, imao sam za protivnika amaterskog prvaka spartakijade. Bio je za razliku od mene jako iskusan, ali volja stvara čudo. Pobijedio sam, kao i gotovo svakog jačeg protivnika od sebe.
FM: Je li vam drago što ćete ostati zapamćeni kao prvi boksač koji se nakon osamostaljenja Hrvatske borio za svjetsku titulu?
To je neopisiv osjećaj. Biti upisan u povijest hrvatskog boksa koji je počeo u trenucima kad se hrvatska država tek formirala. Bilo je to odmah nakon Oluje, 1998. godine. Meč mi je bio ponuđen 30. prosinca 1997. godine, a već 24. 01. 1998. godine sam imao meč. Imao sam svega 24 dana da se pripremim. Bio je to meč s neporaženim Joem Calzagheom.
Što je još Branko Šobot rekao o svojoj karijeri, životu u Njemačkoj, pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je u prodaji u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxemburgu…
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
