Godina 1908. obično se uzima kao početak inicijative koja za cilj ima približavanje razdijeljenih kršćana u skladu s Isusovom željom i molitvom: „Da svi budu jedno“ (usp. Iv 17,11). Naime, te je 1908., od 18. do 25. siječnja, tada još uvijek anglikanski svećenik koji će poslije prijeći u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, Paul Wattson organizirao prvi put Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana (Chair of Unity Octave) u Graymooru, u New Yorku.
Tomu događaju iz 1908. prethodio je čitav niz drugih zahvaljujući kojima su lagano „otopljavali“ odnosi između pojedinih Crkava i crkvenih zajednica. Ekumenski susreti i dijalog kakva danas poznajemo, stoljećima nisu postojali budući da je svaka strana držala kako je samo ona u pravu i kako je jedina i prava istina kod nje. Drugim riječima kazano, očekivali su da drugi pristupe njima i prihvate njihovu doktrinu. Tako da nije bilo osobito nekih susreta, a još manje zajedničkih inicijativa, posebno ne na najvišoj hijerarhijskoj razini, donosi nedjelja.ba.
Prepoznavanje inicijative
Istini za volju valja priznati kako je i ideja za Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana rođena i izrasla u anglikanskim zajednicama te je bila povezana s misijskim poslanjem.
U 18. stoljeću, točnije 1740-ih, u Škotskoj je osnovan pentekostalni pokret povezan sa Sjevernom Amerikom u kome je poslana nova poruka za obnovu vjere i molitve za sve Crkve. Tih godina evangelički propovjednik Jonathan Edwards pozivao je na dan molitve i posta za jedinstvo kako bi se povratio zajednički misionarski impuls.
Gotovo 80 godina poslije, točnije 1820., James Haldane Stewart objavio je Prijedloge za opću zajednicu kršćana za izlijevanje Duha, a 20 godina nakon toga, to jest 1840., tada još uvijek anglikanski svećenik koji je kasnije ušao u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, Ignatius Spencer ponudio je osnivanje Unije molitve za jedinstvo.
U preambuli svojih rezolucija prva Skupština anglikanskih biskupa u Lambethu 1867. naglasila je važnost molitve za jedinstvo, a isto je potvrđivala i na idućim zasjedanjima.
S pontifikatom pape Leona XIII. i u Katoličkoj Crkvi biva prepoznata ova inicijativa te je ovaj Rimski biskup od 1894. u raznim dokumentima podržavao Oktavu molitava za jedinstvo, osobito u vrijeme Pedesetnice ili Duhova.
Važnije aktivnosti na ovome polju u Pravoslavnoj Crkvi došle su početkom 20. stoljeća. Tadašnji carigradski patrijarh Joakim III. u jednoj svojoj patrijarškoj i sinodalnoj enciklici iz 1902. pozvao je na molitvu za sjedinjenje vjernika s Kristom.
Razvijanje i rast inicijative
Nakon što je Wattson ostvario svoju zamisao 1908., ta inicijativa biva sve prisutnija te već 1924. pokret Vjera i konstitucija počinje objavljivati Prijedloge za osminu molitve za jedinstvo kršćana.
Zemlja u kojoj se događa ekumenski zamah između 30-ih i 50-ih godina 20. stoljeća postala je Francuska. Najprije je 1935. opat Paul Couturier promicao Univerzalni tjedan molitve za jedinstvo kršćana koji se temeljio na molitvi za „jedinstvo koje je Krist želio sa sredstvima koja on želi“. Na istom tragu Centre Œcuménique Unité Chrétienne u Lyonu 1958. započeo je pripremu materijala za molitvenu osminu u suradnji sa spomenutim pokretom Vjera i konstitucija te Ekumenskim vijećem Crkava.
Novi ekumenski zamah
Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.) u Katoličkoj Crkvi donio je mnoge hvalevrijedne novosti, a jedna od njih je i veća ekumenska otvorenost. Još za trajanja koncila papa Pavao VI. je 1964. zajedno s carigradskim patrijarhom Atenagorom u Jeruzalemu zajedno molio Isusovu molitvu „da svi budu jedno“ (usp. Iv 17,11). Iste godine su i saborski oci u Dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio istaknuli kako je molitva duša ekumenizma te su snažno podržali održavanje molitvenog tjedna. Podupirući ovu saborsku formulaciju već od 1966., Komisija za vjeru i konstituciju Ekumenskog vijeća Crkava i Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana (sadašnje Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana) odlučili su zajednički pripremati službeni tekst Molitvenog tjedna svake godine. Takva praksa nastavljena je sve do danas.
U ovom povijesnom pregledu najvažnijih nadnevaka vrijedi spomenuti i kako je 2008. obilježena 100. obljetnica prve Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u cijelome svijetu nizom događaja, a sve pod zajedničkim motom: Molite neprestano (usp. 1 Sol 5,17).
Simbolični nadnevci
Watssonova ideja živi duže od jednoga stoljeća. On je sam pripadao tzv. oxfordskom pokretu unutar anglikanske zajednice, koji je bio poznat po sklonosti približavanju Katoličkoj Crkvi. I sam je bio „dijete svoga vremena“ te je ekumenizam razumijevao na tadašnji način potpuna prihvaćanja načela i nauka Katoličke Crkve, stoga je i ušao u puno zajedništvo s Crkvom u Rimu.
Nadnevci početka, 18. siječnja, te završetka, 25. siječnja, Molitvene osmine za jedinstvo kršćana nisu izabrani slučajno. Naime, prije liturgijske reforme i promjene kalendara blagdan Katedre Sv. Petra slavio se 18. siječnja (danas je to 22. veljače, op.a.) te je s blagdanom apostolskog prvaka započinjala oktava, a završavala na blagdan Obraćenja Sv. Pavla, 25. siječnja. Blagdani apostolskih prvaka trebali su biti poticaj za sve kršćane da po uzoru na njih nadiđu vlastite nesporazume i podjele te pruže jedni drugima „ruke zajedništva“ (usp. Gal 2,9) kao što su to Petar i Pavao učinili na Jeruzalemskom saboru.
Različite aktivnosti
Rad na duhovnom ekumenizmu i približavanju odvojenih kršćana posebno je intenziviran proteklih nekoliko desetljeća te je i Katolička Crkva od, na trenutke, pasivna promatrača s Drugim vatikanskim saborom postala glavni pokretač ekumenskih nastojanja. Vidljivo je to i kroz Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana. Da to nije samo neka deklarativna aktivnost, potvrđuju i konkretni primjeri. Tako Papa svake godine na početku ili na završetku oktave predvodi molitvu u nekoj od rimskih bazilika, a na kojoj sudjeluju i kršćani nekatolici. Ove godine će to biti 25. siječnja u bazilici Sv. Pavla izvan zidina u Vječnom Gradu. Ono što se događa u sveopćoj Crkvi pokušavaju u većoj ili manjoj mjeri pratiti i mjesne Crkve.
Za dijalog je potrebno dvoje
Proteklih 20-ak godina i Vrhbosanska nadbiskupija u suradnji s Dabrobosanskom mitropolijom aktivno je sudjelovala u organizaciji Molitvene osmine za jedinstvo kršćana ponajviše zahvaljujući vrhbosanskom nadbiskupu metropolitu Vinku kard. Puljiću. Tako je 18. siječnja redovito bila održavana zajednička molitva Večernje u sarajevskoj katedrali koju je najčešće predvodio upravo kardinal, a u rijetkim slučajevima njegov delegat, dok je prigodnu propovijed upućivao pravoslavni mitropolit ili njegov delegat. Zamijenjene uloge bile su na završetku osmine, 25. siječnja, kada su se kršćani glavnoga grada BiH okupljali u sabornoj crkvi na molitvi koju bi predvodio mitropolit, a prigodnu propovijed bi uputio kardinal Puljić ili njegov delegat. Uz sve to bio je organiziran i ekumenski koncert kršćana Sarajeva.
Međutim, zbog slavlja sv. mise u katedrali Srca Isusova za žrtve bleiburške tragedije u svibnju 2020. te dobro poznata udruženoga političko-medijskoga linčovanja vrhbosanskog nadbiskupa zbog toga euharistijskog slavlja, aktualni mitropolit dabrobosanski Hrizostom najprije je najavio, a zatim u djelo i proveo prekid suradnje s nadbiskupijom i nadbiskupom osobno, što je uključivalo i nesudjelovanje u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana. Nažalost, nečija, prije svega politička, uvjerenja dovela su do prekida jedne lijepe inicijative koja je podrazumijevala molitvu i susret. No, za dijalog je uvijek potrebno minimalno dvoje, a u ovom slučaju vrata Srpske Pravoslavne Crkve ostala su zatvorena. Bilo kako bilo, iako neće biti organizirana zajedničkog molitvenog susreta u Sarajevu, nitko kršćanima u Bosni i Hercegovini ne može zabraniti molitvu za jedinstvo.
Vidljivo je kako je Molitvena osmina za jedinstvo kršćana proživjela svoj razvojni put i izrasla u hvalevrijednu molitvenu inicijativu koja zbližava razdvojenu braću koja ispovijedaju vjeru u Isusa Krista. Iako nije riješila dogmatsko-pravne razlike među pojedinim Crkvama i crkvenim zajednicama i samo okupljanje različitih kršćana na istome mjestu, zajednički susret i molitva veliki su plodovi koji su se prije svega 150 godina činili gotovo nemogućima.
Fenix-magazin/MĐ/Nedjelja.ba
