Za obljetnicu sjećanja na hrvatske žrtve Vukovara, u njemačkim crkvama u kojima vjernici Hrvatske katoličke misije Ludwigshafen slušaju sv. mise na hrvatskom jeziku, molilo se za ubijene civile i hrvatske branitelje Grada heroja.
Tako će biti i danas u toj misiji koju vodi fra Slavko Antunović, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba i jedan od franjevaca iz razorenog Vukovara koji je nakon pada grada bio zatvorenik u srpskim koncentracijskim logorima.
Slike koje podsjećaju na patnje i žrtve Vukovara i danas će biti pred očima vjernika te misije dok budu molili zajedno sa svojim svećenikom fra Slavkom koji je u četvrtak u svojoj propovijedi govorio svoja svjedočenja o velikosrpskoj agresiji na Vukovar i strahotama srpskih koncentracijskih logora kroz koje su uz fra Slavka prošli i ostali franjevci iz okupiranog Vukovara fra Branimir Stjepan Kosec, fra Ivan Mikić i fra Ante Perković. 
Na internetskim stranicama Župa sv. Filipa i Jakova iz Vukovar mogu se pročitati i svjedočenja vukovarskih franjevaca koji su bili u srpskim logorima. Među ostalima je i svjedočenje fra Slavka koji je opisao uz ostalo i posljednje dana u Vukovaru te kasnije “Božićnu polnoćku u Mitrovačkoj kaznionici”, a što sve možete naći i na stranicama župe iz Vukovara.
Evo što je uz ostalo fra Slavko zapisao:
Ujutro, 19. studenoga slavili smo misu u podrumu ne znajući da će to biti naša posljednja misa u Vukovaru (…) Zatim smo cijelo dopodne gasili vatru na krovu crkve. Gorjele su grede. Plamen smo pogasili, ali vatra je prodrla kroz pukotine duboko u grede i skrivala se našim očima. Prije nego što smo je uspjeli posve ugasiti, dođoše oko 11 sati nekoliko vojnika i pozovu nas da svi uzmemo zimsku odjeću i pođemo s njima; prema njihovim riječima vratit ćemo se za dan ili dva. Neki od nas već su prije bili spremili najnužnije u torbu, a drugi su sada uzeli ono što im je bilo pri ruci.
Fra Branimir je preuzeo brigu o pričesti, zatim je vodom ugasio vatru u peći i zaključao dvorišna vrata samostana. Bila su to jedina neoštećena vrata; ostala smo zatvorili iznutra podupirajući ih pokućstvom. Gvardijan je htio dati ključ od tih vratiju vođi vojne jedinice kako ne bi vojska razvaljivala vrata kad bude ulazila u samostan, ali je to ovaj odbio riječima da će nam ključ trebati kad se budemo vratili. U međuvremenu će, po njegovim riječima, vojska čuvati samostan i crkvu”.
Uz vojni kamion stajao je časnik s kamerom. Izabrao je mene za sugovornika i pitao me jesmo li mi franjevci sve vrijeme borbe za Vukovar bili ovdje u gradu, zašto nismo napustili grad, zar smo se nadali da će pobijediti HDZ, da li smo čuli da se Jugoslavenske armije ne predaju? Nisam mu htio odgovoriti da smo itekako dobro čuli preko razglasa pjesmu „Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala“ i koja mi se duboko usjekla u sjećanje te „Ustaše predajte se, ako se predate znat će se gdje gdje vam je grob; ne budete li se predali, neće znati nitko ni gdje vam je grob“.
Vozili su nas kamionom kroz razrušene ulice kojima je prije prošao buldožer očistio ih toliko da je mogao proći kamion. On bi svakih nekoliko metara zastajao i vojnici su uzimali u nj stare i bolesne; ostali su išli pješice u kolonama. Kao i mi, tako su i ostali ponijeli ono što su mogli nositi u rukama.
Na licima ljudi bili su znakovi tuge, zabrinutosti i straha; žene su bile zaplakane. Čemu smo se mogli nadati kas smo u vlasti onih koji su već pokazali svoju mržnju prema nama ubijajući i ranjavajući tisuće nenaoružanih ljudi i uništavajući ono što su oni s mukom gradili i podizali?
Fenix-magazin/SIM/MD / Foto: Damir Vlašić
