Krenula sam u Njemačku misleći da me čeka posao u restoranu, ali….
Na mail naše redakcije stigla je osobna ispovijest jedne djevojke koja je htjela ispričati svoje iskustvo o dolasku u Njemačku. Nije htjela da joj objavimo identitet, pa ćemo je nazvati Marija. Njeno pismo prenosimo u cijelosti:
Podrijetlom sam iz jednog malog mjesta u Slavoniji, a znate svi kakva je situacija u Slavoniji. Na moru se makar ljeti može pronaći posao, ali u Slavoniji ni tada. Imam 26 godina, završila sam studij ekonomije, ali zaposlila sam se kao trgovkinja u jednoj lokalnoj trgovini. Prije dvije godine se trgovina zatvorila, a ja ostala bez posla.
Oglas da se traži konobarica u jednom restoranu u Münchenu sam vidjela na internetu. U jednoj grupi za Hrvate u Njemačkoj. Nazvala sam i dobila posao. Žena koja mi se javila mi je rekla kako je plaća 2.100 eura, smještaj osiguran. Tako to ide kod naših u inozemstvu, rekla je.
Inače, nikad ne bih pošla u drugu zemlju na ovakav način, ali već sam bila očajna. Nisam imala novca i živjela sam s roditeljima. Ja, otac, majka i brat, svi od očeve mirovine.
Tako sam uzela autobusnu kartu i krenula put za Njemačku. U jednom smjeru. U Münchenu, na kolodvoru me dočekala starija žena, ona s kojom sam pričala telefonom. Odvela me je u jedan restoran i upoznala sa šefom. Međutim, on je rekao kako su u međuvremenu našli konobaricu koja zna i njemački, ali kako sam već došla, njegov prijatelj ima jedan kafić, pa ako hoću, slični su uvjeti.
Naravno, pristala sam. Što sam mogla u ovoj situaciji?
Taj je šef pozvao jednog konobara, također našeg Hrvata. On me trebao odvesti u taj kafić.
Vozili smo otprilike sat vremena. Kad sam ugledala unutrašnjost kafića, osjetila sam nelagodu. Bio je nešto nalik na tipičnu seosku birtiju u koju zalaze samo muškarci. I naravno, koja ima najmanje dvije konobarice, oskudno odjevene. Osim novog šefa, upoznala sam djevojku koja je imala jedva devetnaest godina. Došla je iz Đakova prije tri mjeseca i kazala, kako joj je tu dobro. Plaća nije bila niti blizu dvije tisuće eura. Šef je rekao 900 eura, radno vrijeme od 20h pa dok ima posla.
Dvoumila sam se oko tog posla, bilo mi je nelagodno jer u kafić zalaze samo muškarci, ali nisam se mogla vratiti kući, u ono siromaštvo.
I tako sam počela raditi. Moram priznati da mi isprva nije bilo loše, nitko nije bio nepristojan, niti vulgaran. No, kako su počeli dolaziti novi posjetitelji, tako se i struktura gostiju mijenjala pa je bilo svega i svačega.
Ostala sam tu raditi četiri mjeseca i proživjela brojna poniženja, od vulgarnih riječi do pokušaja da me odvedu u krevet. Bilo je i onih koji bi se napili pa bi izgubili kontrolu nad sobom, pa su meni i mojoj kolegici svašta dobacivali. Počela sam biti pomalo i drska s posjetiteljima kafića pa me šef nekoliko puta opomenuo. Naposljetku mi je dao otkaz.
Našla sam se na ulici s tek par sto eura ušteđevine. Svojoj obitelji u Hrvatskoj nisam govorila ništa. Nisu ništa znali, mislili su da radim u restoranu.
Poznavala sam jednu Hrvaticu iz BiH koja je nekoliko puta došla po supruga u tu birtiju. Imala sam njen broj i nazvala je. Rekla joj što se dogodilo, a ona mi je izašla ususret i nazvala svoju prijateljicu Talijanku. Kod nje sam bila desetak dana, a onda sam pronašla posao u jednoj trgovini.
I danas radim tamo. Dobro mi je. Ali, tko zna, da nisam dobila otkaz zbog drskog ponašanja prema pijanim posjetiteljima kafića, možda se nikad ne bih imala hrabrosti izvući iz te rupe.
Njemački jezik nisam znala kad sam došla, pa mi je i to bila velika prepreka. Ali, hvala Bogu, na kraju je sve dobro prošlo. Htjela bih samo poručiti mladima, posebno djevojkama koje dolaze iz Hrvatske, neka ne sanjaju snove, već dobro pripaze gdje i kome odlaze u tuđinu.
Ako i vi imate priču, svoju ili neku za koju ste čuli, pišite nam i ispričajte nam je. Možete to učiniti na mail fenix@fenix-magazin.com, anonimno ili punim imenom i prezimenom.
Fenix/MD
