Ivana K. je djevojka iz jednog malog mjesta u Hercegovini. Poslala nam je priču koja će zasigurno dirnuti brojna srca, ali i natjerati na razmišljanje o životu i sudbinama.
Priču prenosimo u cijelosti
Imam 23 godine, završila sam srednju konobarsku školu i neko vrijeme radila u jednom kafiću u Širokom Brijegu. Tu sam i upoznala jednog mladića s kojim sam bila u vezi dvije godine.
Zaljubili smo se, bilo nam je lijepo. Planirali smo vjenčanje, trebali smo se vjenčati u prosincu prošle godine. No, dogodilo se nešto što je meni i našim obiteljima zauvijek promijenilo život.
Moj je Mirko jedne noći dok se vraćao s posla kući poginuo na motoru. Bio je početak srpnja. Danima nisam vjerovala da ga nema, a brata koji mi je javio da je moj Mirko poginuo sam istjerala iz kuće vičući kako laže. Dugo nisam mogla nazvati vlasnika dvorane koju smo iznajmili za vjenčanje kako bih mu otkazala iako je i on sam znao da vjenčanja više nema.
Svi smo bili u šoku i njegovi roditelji i moja majka, brat ja. Svi su ga voljeli. Samo nekoliko dana od Mirkove smrti doznala sam da sam trudna. Kad sam izašla iz ginekološke ordinacije dugo sam hodala ulicama i plakala. Nisam mogla otići kući, niti sam o trudnoći odmah govorila. Ne znam zašto.
Devet mjeseci poslije rodio se moj i Mirkov sin. Ime sam mu dala po ocu. Ostala sam živjeti s majkom, ali ostala sam i bez posla. Majka ima očevu mirovinu, ali ona jedva pokriva osnovne troškove.
Moja je majka frizerka, ali već dugo ne radi. Ne može pronaći posao. Teško joj je gledati mene i moje dijete, a posla nema, ni novca nema. Brat mi se još školuje, završava srednju i dogodine bi trebao na faks.
Zato je ona odlučila otići u Njemačku. Jedna njena prijateljica joj je pronašla posao pomoćnice u jednom našem restoranu u Stuttgartu, a odlazi početkom rujna.
Mene je strah jer čitam svašta, čujem svašta. Ne samo o načinu rada, plaćanja itd. Strah me da će se moja majka u Stuttgartu mučiti zbog mene. Ne kažem da su ti ljudi kod kojih odlazi raditi loši, ali toliko je loših iskustva da me je strah pustiti je. Da nemam malenog sinčića, otišla bih ja, jer moja majka nije najboljeg zdravlja.
Doista je teško i ne bih željela nikome ovakav život, ni sve ovo što smo mi proživjeli.
