Prvog svibnja u Eifelu, zapadnom dijelu Rheinland-Pfalza, zapadno od rijeke Mosel, mnoge djevojke će biti obradovane šareno okićenim “svibanjskim drvom” koji će postaviti njihovi mladići ispred njihovih vrata u znak ljubavi. ali i javnog objavljivanja njihove zaljubljenosti.
Prijestupne godine djevojke postavljaju svibanjsko drvo ispred kuća svojih mladića.
Piše: Jasna Lovrinčević
“Djevojke su naravno, posebno ponosne kada pred njihovim kućnim ulazom stoji jedno visoko deblo breze ili jedna mlada breza, uvijek se radi o brezi, onda cijelo selo vidi da imaju mladića : “Hej, ljudi, pogledajte ovamo, ja imam mladića.” Vjerojatno su isto tako i mladići radosni prestupne godine”, kaže Nikolaus Wendel iz Eifela koji je rado govorio o ovoj zanimljivoj tradiciji.
O podrijetlu tradicije svibanjskog drva ne zna se puno, običaj je poznat skoro u cijeloj Europi i pretpostavlja se da datira iz predkršćanskog vremena. U trinaestom stoljeću, u jednom dokumentu iz Aachena označen je kao paganski i kršćanstvo ga je dugo zabranjivalo. Ponovno je obnovljen i u različitim krajevima se na različite načine provodi.
Tradicija slična ovoj u Eifelu zabilježena je i u Dalmaciji, u zaleđu Zadra, u prvom romanu napisanom na hrvatskom jeziku godine 1536. a objavljenom 1569. pod nazivom Planine. Autor romana Petar Zoranić detaljno je opisao ovaj običaj u poglavlju Prvi dan cvitnja miseca (Prvi dam mjeseca svibnja), kako mladići u ranu zoru po običaju “svojim najdražim ljubovcam” pred vratima “potruse” (pospu) cvijeće i mirisno bilje i “usade” visoke grane vitih jela, ukrašene raznim cvijećem.
Tu, ispred kuće također kroz pjesmu iskažu djevojci svoje želje i ljubav. Na taj način pokazuju djevojkama čast i slavu: čast darom, a slavu pjesmom. Mladići pjevaju svojim djevojkama uz pratnju više različitih glazbenih instrumenata: citare, rebega, gusla, zurla i rogova.
Zoranić opisuje mladiće s puno cvijeća u rukama i kako svaki ide pred kuću svoje djevojka i kako na kraju cijela ulica bude posuta cvijećem i kako cijela ulica miriše. Prvo jedan mladić “potulika” (zatrubi) u rog da probudi djevojke, iako mnoge možda i ne spavaju tu noć, mladići usade jelu i počinju pjevati svakoj djevojci posebno. Zoranić opisuje glazbu kao neobičnu, ali skladnu.
Zanimljivo je da Petar Zoranić u romanu Planine, mjesec svibanj naziva cvitanj. Taj naziv za peti mjesec koristio se i u ruskim srednjovjekovnim tekstovima kao narodni naziv.
Do sada najstariji poznati dokument sa svim današnjim hrvatskim nazivima za mjesece je islamski rukopisni kalendar iz godine 1550., pronađen u Foči, o čemu piše Žarko Dadić u svojoj knjizi Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu srednjovjekovlja, objavljene 1994. (ISBN- 953-178-016-1).
U tom kalendaru je svibanj napisan kao sviban. Naziv sviban za peti mjesec zapisao je i bosanski franjevac Matija Divković (1563-1631) u knjizi Nauk krstjanski,objavljen u Veneciji, 1611. godine. U toj knjizi objavljeni su svi današnji hrvatski nazivi za mjesece.
Žarko Dadić zaključuje da je podrijetlo hrvatskih naziva za mjesece narodni govor u Bosni koje su koristili i muslimani i katolici i pretpostavlja da su ih na šire hrvatsko područje proširili bosanski franjevci.
Također Dadić navodi i Oficij Blažene Marije Djevice od Splićanina Matije Albertija (1561-1623), objavljen 1617. u Veneciji u kojem su također hrvatski nazivi za mjesece i gdje se peti mjesec piše sa slovom nj kao i danas, svibanj.
Fenix-magazin/MMD/Jasna Lovrinčević
