Kako godine idu, sve su bolnija sjećanja na „Krvavi Uskrs“ i na Josipa Jovića, prvog poginulog u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Tog 31. ožujka 1991. na Plitvičkim jezerima dogodila se pobuna Srba u Hrvatskoj.
Piše: Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.
Teroristi su u zasjedi dočekali skupinu specijalne policije MUP-a.
Bili su uvjereni da oružjem, kojim ih je naoružala zločinačka JNA, mogu preuzeti vlast u Republici Hrvatskoj, a poglavito su bili ohrabreni što je prije toga tzv. Predsjedništvo SFRJ i Štab Vrhovne komande OS SFRJ najavio uvođenje izvanrednog stanja i rušenje hrvatskog političkog vodstva, iz razloga što su (zamislite) tobože Srbi bili ugroženi. A tu priču o „ugroženosti“ Srba nastavio je provoditi Milorad Pupovac, sve do današnjih dana. (Nažalost, relativno, -uspješno.).
„Krvavi Uskrs“ se dogodio jer su Srbi htjeli organizirati neki četnički miting, „miting istine“, kako su ga nazvali na Plitvicama i pripojiti područje NP-a Plitvička jezera općini Titova Korenica ili drugim riječima tzv. SAO Krajini.
Nakon niza provokacija i isticanja srpske i jugoslavenske zastave na Plitvicama, predsjednik Tuđman je naredio da ih se „primiri“, jer je srpska banda uistinu otišla predaleko. Stoga je i poslao specijalce da i tamo uvedu reda. Akciju su vodili Josip Lucić i Marko Lukić, te Joško Morić.
Među onima koji su tog 31.ožujka bili na Plitvicama, bio je i današnji general Ljubo Ćesić Rojs, kao vozač autobusa u kojem su bili hrvatski specijalci. Kad je autobus stigao nadomak hotela u Plitvicama, srbi su osuli žestoku paljbu i ranili nekoliko specijalaca. Zahvaljujući Rojsu, koji je ostao priseban, i koji im je otvorio vrata autobusa, izbjegnuta je još veća katastrofa.
“Moj je zadatak bio da skupinu specijalaca dovezem na određene punktove, odakle su trebali krenuti u akciju na naoružane odmetnike, koji su se krili po zasnježenim šumarcima, u hotelskom kompleksu i pošti. Odmah nakon napada na autobus koji je trajao desetak minuta, cijelo područje Nacionalnog parka Plitvice pretvoreno je u ratno poprište.
Koliko je sve to bilo žestoko kasnije se vidjelo i po unutrašnjosti autobusa. Jedan je specijalac imao sreću što je metak pogodio kundak od puške, ali tom prigodom teško su bili ranjeni i neki moj veliki prijatelji. Odmetnici su pucali na sve što je imalo hrvatskih obilježja, a ne samo na autobus. Kako je to na kraju završilo- to je već povijest”, kazao je general Ljubo Ćesić Rojs.
Nu, među mnogima koji su dali svoje živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, bio je, kako smo već istaknuli, i Josip Jović, sin pokojnih Marije i Filipa, iz Aržana, mjesta za kojeg je malo tko čuo prije Josipove smrti.
Poginuo je toga dana, na Uskrs 31. ožujka 1991., u sukobu sa srpskim četnicima, pobunjenicima ili najbolje reći – teroristima. Oni koji su ga bolje poznavali rekli su da je od prvog dana vjerovao u pravednu i oslobodilačku borbu, a samim time i u pobjedu.
Ali, sudbina je htjela da njegovo ime bude zapisano zlatnim slovima, ime ratnika, hrvatskog redarstvenika koji je na Plitvičkim jezerima, u vojno-redarstvenoj akciji, prvi položio život na Oltar Domovine. Ima li nešto svjetlije i vrednije od tog čina davanja cijeloga sebe za bolji i sretniji život sadašnjih i budućih generacija? Jedan je od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata čiji je život ugrađen u slobodu i neovisnost, u sve ono što smo ostvarili na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom i vojskovođom dr. Franjom Tuđmanom.
A tko je ustvari bio Josip Jović, na čijem grobu u Aržanu kod Imotskog danas stoji mramorna ploča s jednostavnim natpisom: „Plitvice, Uskrs 1991. Prvi branitelj pao za slobodu Hrvatske“? Nitko drugi nego tek jedan od nas, mladić koji je tek počeo živjeti. Iza njega nije ostao neki burni životopis, već veliko srce, srce za Domovinu!
Bio je i ostao duboko privržen i nošen idealima slobode, bio je odan svojoj Domovini, svom narodu i njegovim težnjama i stremljenjima.
Svjesno je uzeo oružje kad je trebalo, u nadi i vjeri da će time spasiti i slabe i nejake, otetu imovinu, ali i prava i dostojanstvo svakog hrvatskog čovjeka. Nakon tog „Krvavog Uskrsa“, odnosno nakon njegove prerane smrti, na bojištima diljem Hrvatske u borbi protiv Srba, Crnogoraca, JNA i domaćih izdajica još su mnogi, poput njega, izgarali i umirali, često i kao bezimeni junaci.
Davali su svoje živote dostojanstveno i gordo, nesebično se žrtvujući, ne bježeći od opasnosti i metaka. Sve to i štošta drugo učinilo ih je dostojnim i istinskim sinovima Lijepe naše.
Jović je bio svjestan da narod bez države ne znači ništa, da je dužnost svakog Hrvata da uvijek i svagdje najodlučnije brani Državu Hrvatsku, jer braneći nju, brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.
Stoga će imena poput Josipa Jovića uvijek krasiti najljepše stranice hrvatske povijesti. Njima ćemo se diviti, njih ćemo se sjećati kao svojih najdražih.
Jović, prva hrvatska žrtva, nije ništa drugo nego već sada jedna velika i istinska legenda nastala na početku Domovinskoga rata, u borbi, daleko od svoje rodne kuće.
Da nije bilo tih i takvih junaka koji su pali nepobijeđeni, dostojanstveno i hrabro, sigurno ne bi bilo ni hrvatske države.
Vjerujemo stoga da Josipu, ali i svima koji su dali život ili krv za Domovinu, nije dovoljno reći tek jedno obično – hvala!
Na obiteljskoj kući Jović, u Aržanu, zahvaljujući mojoj malenkosti, Josipu je podignuta spomen ploča (2007.), a o njegovu životu i radu objavio sam i knjigu „Josip Jović – Junak hrvatskog Domovinskoga rata“ (2012.), nažalost u relativno maloj nakladi, a u nemogućnosti da tiskamo drugo izdanje. Također smo mu u Osnovnoj školi posthumno dodjeli priznanje – „Junak Domovinskog rata“ (2011.).
Da se ne zaboravi, kako on, tako i ostali koji su bili prvi kad je trebalo!
Fenix-magazin/SČ/Mladen Pavković
