Mladen Burnać / Foto: Fenix (Vlado Imprić)

MLADEN BURNAĆ SASVIM ISKRENO: Ovaj album je značajno “pomogao” da mi se smanji broj nastupa

U srijedu, 28. rujna, s početkom u 19 sati, u zagrebačkom Westin hotelu održat će se predstavljanje video spota za pjesmu “Što je ljubav” poznatog hrvatskog glazbenika Mladena Burnaća.

 

Pjesma se nalazi na albumu “Knjiga poezije”, kao i istoimeni dokumentarno-glazbeni film “Knjiga poezije” redatelja Marka Dimića. U prigodi predstavljanja video spota, Mladen će održati i mini koncert, a pratit će ga na harfi Doris Karamatić, flauti Noemi Majta i gitari Damir Gönz. Voditelj programa bit će hrvatski voditelj Mirko Fodor.

 

Razgovarala: Marijana Dokoza

U povodu predstojećeg predstavljanja video spota razgovarali smo s Mladenom Burnaćem koji je za Fenix-magazin.de otkrio planira li neku njemačko-hrvatsku suradnju, kao i što mu je sve donijela njegova “Knjiga poezije”.

Već je prošlo više od godinu dana otkako je izašao Vaš dokumentarno-glazbeni film “Knjiga poezije”. Jeste li zadovoljni odjekom u javnosti?

Film je izuzetno dobro primljen, dobili smo nebrojene pohvale za njega i stižu još uvijek. On je ujedno jedan veoma lijepi pokazatelj o meni kao netipičnom glazbenom umjetniku, te naravno (a što je daleko važnije), on govori o mojem radu, mojim pjesmama, kao i o mojoj suradnji s drugim umjetnicima koji su mi gostovali na albumu ‘Knjiga poezije’. Kako sam morao potpisivati dozvole za emitiranje, u jednom trenutku smo čak imali podatak da ga je emitiralo više od 50-tak televizija na području cijele regije. Još uvijek se prikazuje i u nekim kinima, kulturnim centrima i sl.

Film je preveden i na engleski jezik. Imate li povratnu informaciju kako je prošao na engleskom govornom području?

Mladen Burnać / Foto: Fenix (Vlado Imprić)

Moram napomenuti da sam film dao svima gratis, na slobodno emitiranje. Jer mi cilj nije bila ikakva zarada, nego sam želio publici približiti moj glazbeni svijet. Tako da i nakon što je preveden na engleski jezik, poslan je na mnoge filmske festivale dokumentarnog filma u Europi, i ne samo na engleskom govornom području. Međutim, kako su filmski festivali uglavnom natjecateljskog karaktera, mnogi su imali razna pravila zbog toga. U stvari, svaki festival nas je tražio drugu dokumentaciju. Oduzimalo nam je to mnogo vremena , a nije mi se dalo opterećivati time ( jer sam glazbenik, a ne filmaš) – te sam to riješio na takav način da smo svima dali film da ga slobodno gratis emitiraju van konkurencije u revijalnom programu. Čim je bilo gratis i van konkurencije, nisu trebali više nikakvi papiri (haha) – samo moja dozvola. U svakom slučaju, na svojim stranicama sam stekao par stotina novih pratitelja iz raznih zemalja cijele Europe. A javljaju se baš s lijepim komentarima. Film je odnedavno i na You Tube kanalu, tako da ga svi zainteresirani mogu tamo pogledati.

Jedini ste u Hrvatskoj snimili duet s Kinezom. Imate li interesa za njemačku glazbenu scenu, možda snimiti neku pjesmu s nekim glazbenikom iz Njemačke?

Da, do te suradnje s Kinom je došlo slučajno, prije par godina i tome je kumovala moja izdavačka kuća i spojila nas kao izvođače. U pitanju je duet s kineskim reperom Rockom (svatko je pjevao na svom jeziku). Ta pjesma je prvo trebala biti soundtrack jednog filma u Sloveniji, koji na kraju nije niti snimljen (možda bude, ali sumnjam), a u međuvremenu je došla i korona, sad i rat… itd… Kako je to bila neka zafrkancija namijenjena za film, a koja se uopće ne uklapa u moj glazbeni izričaj, nisam se time više ozbiljno niti bavio. Pjesma se nalazi na njihovoj inačici You Tube- (ne znam kako se to točno zove). Ali ajd, ispalo je da sam jedini hrvatski izvođač koji je snimio duet s nekim Kinezom. Simpatično kao neki podatak u biografiji.

Po pitanju njemačke glazbene scene, iskreno, nisam o tome još razmišljao. Ne govorim njemački, pa da sada pjevam na tom jeziku, to ne bi dobro zvučalo s moje strane. Također moji stihovi su vrlo poetski, pa bi i to možda zvučalo veoma čudno u prijevodu. Međutim, otvoren sam za suradnju kao autor glazbe ili slično. Možda kada bi duet bio kombinacija hrvatskog i njemačkog jezika, ne znam… Ali, kao što se ono kaže-‘nikad ne reci nikad’.

Čitajući i slušajući stihove vaše “Knjige poezije”, ne mogu se oteti dojmu kako Vaše pjesme dosta odmiču od onoga što se uvriježilo kao popularno u Hrvatskoj, odnosno od lakih nota koje zapravo donose zaradu. Je li vam utoliko teže doprijeti do ljudi?

Mladen Burnać / Foto: Fenix (Vlado Imprić)

Tu ste posve u pravu. Ovaj album je značajno ‘pomogao’ da mi se značajno smanji broj nastupa (smijeh). To sam odmah znao čim sam ga krenuo raditi. Međutim, tako je moralo biti, srce mi je tako željelo. Naime, sada mogu i bez neke skromnosti reći da su mi stihovi pjesma (uglavnom) bili uvijek nekako zaokruženi, uvijek samo nečemu konkretnom pjevao, nešto bitno rekao, poručio i sl… ali to često nije izlazilo vani iz pjesama, jer bi nešto drugo odvuklo pažnju… I ja sam tijekom karijere kao i svi ostali znao upasti u zamku aranžmana kada uđem u studio. Da objasnim… napravim pjesmu samo uz gitaru kod kuće, imam i neki super tekst i sl..,budem presretan i odem je snimiti u studio. Ali tamo ne ostanem na tome, već uz gitaru dodamo i bas, bubanj, ovo-ono.. kao „da bolje zvuči“. I okej, pjesma zvuči bolje (moje snimke su uvijek i zvučale tehnički besprijekorno), ali su zbog toga često ono srce i duša pjesme – padali u drugi plan. Nije tako uvijek bilo, a s vremenom me to sve i više smetalo i odlučio sam baš beskompromisno podvući crtu i napraviti album samo s gitarom i glasom. Da ljudi bolje čuju što je to pišem i tako je nastao album Knjiga poezije s čak 15 pjesama. Na nekoliko pjesama samo i recitiram. Naravno, ima tu i decentnih gostiju na nekim instrumentima, imamo malo i klavira, flaute, harfe, saxa.. Ali sve je vrlo ogoljeno i u stvari kada slušate album čujete najviše, moj glas i stihove uz diskretnu pratnju gitare ili još nekog instrumenta. Nema prevare nikakve. Nema studijskih šminkanja. Ili vam se dopada ili ne. Ovaj album u mojoj karijeri i nije baš iznenađenje, ja sam tim putem krenuo pomalo već i prije mojeg dueta s Arsenom Dedićem ‘Jer ti ljubiš drugoga’ (2005 g.), ali se u međuvremenu u diskografiji ustalio način snimanja singlova, a ne albuma. Jedan singl – jedan spot i tako svakih pol godine. Ali ljudi to i ne zapaze, utopi se nekako. Ali kada ovako napraviš odjednom takav cijeli album, čak i film – onda se to jako vidi i bude zapaženo.

Ne zovu me na fešte

Kao što sam i rekao, imam manje nastupa nego prije, jer me ne zovu na fešte, one nastupe pod šatorima, na trgovima i sl. Uostalom, pa kako bi to i izgledalo da netko dođe na feštu plesati i zezati se, a ono na bini neki dugokosi tip nešto recitira uz gitaru (smijeh). Nema veze, ima fine publike i za ovo što ja radim i vrlo sam zadovoljan. Vidim to i po komentarima ispod ovih pjesama na You Tube.

Također znam da se ovaj album uopće ne uklapa nigdje, a pogotovo ne ide uz popularne pjesme lakih nota – međutim, a zašto bih se i morao uopće uklapati? Zašto biti kopija nečega što je popularno? Da, ako se glazbom baviš radi zarade…ali ako stvaraš svoj glazbeni svijet, čemu ići istim putem kao ostali? Danas mnogi ljudi pjevaju, međutim stilski su svi od reda kopija nečega. Zanimljivo kako se svi žele istaknuti, a svi kopiraju što netko drugi radi. Imamo na stotine pjevača a na prste jedne ruke možete izbrojati samo par imena koja su jako značajni i koji su ostavili traga. Pokušajte brojati, vidjet ćete i sami… Ja osobno, npr, nakon Arsena, Balaševića, pa recimo Gibonnija, već dalje počnem razmišljati koga bih još dodao…

Ponekad mi se čini kako su na hrvatskoj estradi nestali kriteriji. Što vi mislite?

Kriteriji kvalitete su pojavom interneta pali na svim poljima, a tako logično i u glazbi. Nekada smo slušali muziku koja je prošla neke komisije i urednike prije nego bi bila snimljena na ploči, kazeti ili cd-u. Danas svatko može ove sekunde nešto bez ikakve kvalitete, snimiti na gitari i to za par sekundi dići na YouTube. I to stvara kaos u ogromnoj količini ponude glazbe. Ima na milijune takvih snimaka bez ikakve vrijednosti – tako da ono vrijedno i kvalitetno teško dolazi u prvi plan ii teško ispliva. Također nekada smo u medijima, na tv, novinama i sl – slušali i čitali ljude koji su učeni i obrazovani za svoje područje i to je imalo svoju težinu povjerenja i kvalitete. Danas svaka budala može otvoriti svoj portal i lupetati što god hoće i o politici, glazbi, vjeri, ovom, onom. To se najviše vidjelo u vrijeme ove pandemije. Pa te luđačke teorije zavjera, strašno… I ljudi budu zbunjeni. Jer na internetu je svaki izvor informacija isti. Čovjek ne zna kome da vjeruje ili vjeruje svima. Tako je i u glazbi, nekada smo morali dobiti potvrdu kvalitete da bi nam netko snimio ploču, a danas npr neka izoperirana cura iz reality showa isto snimi pjesmu. A da nema baš nikakve veze s pjevanjem. I publici smo isti i ona i ja i moje kolege. Ljudi vide da to svatko danas može, pa se ugled istinskih glazbenika veoma degradirao. Naravno u konačnici, da bi se istaknuli u tom kaosu mnogi pribjegavaju onome što se uvijek prodaje – a to su seks i skandal. Tako da sa svih portala vrište naslovi „ta i ta opet pokazala previše“, „Internet gori od dekoltea neke pjevačice“, „obožavatelji u transu od nečije guze“. To je danas posve normalno, pomirimo se s time. Ima kvalitete, ali morate dobro tražiti da je nađete.

Puno je mene u pjesmama

I sama pišem pjesme i često čujem pitanje “koliko je mene u pjesmama”, pa ću i ja vas sad upitati; Koliko je Vas u vašim pjesmama”?

Jako puno, priznajem. Pogotovo na ovom albumu. Sve je to napisano iz nekih mojih iskustava, razmišljanja, stavova o sebi, o mojim ljubavima, o životu koji me okružuje. Teško mogu opisati sadržaj nekih pjesama, ali mislim da će biti razumljivije ljudima koji su već prošli nešto u svojim životima. I radosti, tuge, gubitke, sreću.. Ja o tome pišem.

Jednom mi je jedan pjesnik kazao kako pjesnici uvijek moraju tugu osjetiti intenzivnije od ostalih jer u protivnom ne bi mogli napisati pjesmu prožetu dubokim osjećajima. Kako je kod vas?

Hm, točno je da niti jedan pjesnik nije izjavio da je pisao pjesme kada je sretan i veseo. Tako je i u mojem stvaranju, ali ne moram prilikom stvaranja biti baš ono „ranjen nečim“ i biti u nekom ludom stanju. Više se nekako mislima uvučem u neki svoj svijet, uzmem gitaru, pa se nekako isključim od vanjskih utjecaja i tako utonem u neka svoja razmišljanja i nastaju stihovi, ne znam, tako nekako…
Nastojim nekako tada biti što iskreniji prema sebi i tako stvarati. Kada god sam tako pustio dušu u pjesmu, uvijek bi osjetio povratnu reakciju slušatelja. Za mene umjetnost i jeste način preko kojeg umjetnik komunicira s publikom. Kada netko sluša tvoju pjesmu i kada ga ona istinski dotakne i potakne, znači da si u nju prenio svoju emociju, svoje čuvstvo i svoje srce – i onda je to netko uspio čuti i osjetiti. To je divno, to daje smisao mojem radu..

Dugo ste na hrvatskoj estradi, koliko se ona mijenjala s godinama? Kakvom je danas vidite?

Evo, imam već 10 albuma iza sebe, nastupe na 50-tak festivala, preko 1000 koncerata…tako da evo imam očito i nekog iskustva.  Ali razočarat ću vas odgovorom, jer opće ne pratim estradu niti imam veze s njom. Niti znam tko je popularan, a tko nije. Da objasnim.. kada sam počinjao, onda sam logično bio bez svoje publike, te sam nastupao veoma često na zajedničkim koncertima s drugim kolegama. I znao sam sve, tko je šta snimio, gdje se nastupa, tko su menadžeri, ovo -ono.. Ma sve me i zanimalo. Ali tijekom vremena sam shvaćao da nisam samo pjevač, nego i kantautor, te da imam sve više i više publike koja baš voli mene i moje pjesme. Ne mislim pri tome ništa elitistički, već samo da sam osjećao da mi na nastupe dolaze ljudi baš radi nekih mojih pjesama. Jednom su mi u Rijeci došla dva mlada para, koji su mi rekli da im je moja pjesma „Bilo je jednom i nikada više“(2000 g.) najdraža u životu i ono baš „njihova pjesma“. Ona govori o ljubavi mladih u Zagrebu na nekim klupama kraj studentskog doma na Savi. Kako su oba para studirala u Zagrebu, na tim klupama su se i upoznali, kasnije i vjenčali, a u to vrijeme je izišla ta pjesma – tako su je i zavoljeli i ta pjesma im je obilježila njihovu ljubav. Takve stvari su mi se događale često s publikom, i sve sam se više i više okretao sebi i publici koja je to voljela. U stvari najbolje pjesme sam i radio kada ne bih pratio ništa oko sebe po pitanju glazbe. Ne vjerujem da imam veliku publiku, ali su mi vrlo odani i cijene moj rad. Uvijek sam više cijenio kantautore, tako da mi tzv estradna zbivanja nisu zanimljiva. To je tzv „komercijala“. Nemam ništa protiv, ali to nije moj svijet i ne pratim ga.

Mnogi su odrasli uz Vaš hit “Ne zovi mala policajce”, i danas ga mnogi pjevaju. Kako danas gledate na to vrijeme i samu pjesmu? Koliko je utjecala na vas?

Ta pjesma mi je značajno pomogla i odmogla u karijeri. Prvo pomogla, jer sam pomoću nje postao poznati izvođač, čak i neka tzv „zvijezda“ te godine. A odmogla je zato, jer je bila mega hit, a nije bila u mojem stilu koji sam dalje radio. Nezgodno je što te ljudi uvijek percipiraju i zapamte po stilu prvog hita, tako da oni koji površno prate samo hitove, oni su me upamtili po tome, a da nisu ni slušali moj ostali rad. Kao prvo, ja nisam autor niti muzike niti teksta te pjesme. Ponudio mi ju je Željko Bošković (autor glazbe, a tekst je napisao Željko Pavičić), kod kojega sam snimao svoj autorski album. To je navodno bila pjesma za neki dječji festival. Prihvatio sam je, jer su me tada zvali s HTV-a da pjevam u nekoj emisiji za djecu policije, te je ta pjesma bila odlična i prigodna za to. Naravno, kao još anoniman izvođač, bio sam sretan da nastupim na HTV-u. Da ne duljim priču, u svakom slučaju, po želji pokojnog Đorđa Novkovića, stavljena je kao A1 na moj album i postala je stvarno „hitčina“. Nema tko i danas ne zna za tu pjesmu. Što je i logično u stvari, to je bila dječja pjesma, pa su ti klinci odrasli i pamte je danas. A oni koji su tada bili mladi u 20-tim pamte je kao hitove iz svoje mladosti. Takvi danas imaju oko 50-tak i u pravilu pamte sve ono što su slušali prije nego su se poženili i poudavali (haha) . Priznajem, tada me i ljutilo što nitko tada nije slušao tada niti jednu moju pjesmu s tog albuma, ali eto tako je bilo kako je bilo. Tada sam jednostavno bio preneiskusan da procijenim domet te pjesme. Naravno, mogao sam nastaviti u tom komercijalnom stilu, ali nisam mogao, nisam to bio ja. Nisam je niti izvodio na koncertima, svega možda par puta te godine, ali ostala je svakako legendarni hit i stalno se vrti. A ja sam već na idućem albumu Krv i voda, nastavio sa svojim kantautorskim radom po kojemu me znate i sada. Bez obzira što mi pjesme nisu bile popularne kao i ta spomenuta, trud i upornost su se isplatili jer je već 2005 g. došla suradnja s Arsenom Dedićem, pa Kemalom Montenom, opernom pjevačicom Ivankom Boljkovac, Matijom Dedićem i drugim velikim umjetnicima. Kako su svi od reda izvodili moje skladbe, tako sam nekako indirektno dobio i potvrdu to što radim ima i neku vrijednost i da sam na dobrom ispravnom putu.

Što planirate u skoroj budućnosti?

Evo, baš se pripremamo za promociju posljednjeg video spota s albuma Knjiga poezije. Pjesma se zove Što je ljubav. Održat će se se u srijedu u zagrebačkom Westin hotelu, a radujem se posebno što ću tada održati i mali koncert uz harfu, flautu i gitaru. Ako ste tada u Zagrebu, dođite nam.

Fenix-magazin/Marijana Dokoza

 

Pogledajte drugo

(FOTO I VIDEO) ZANIMLJIVOSTI IZ KATRA: U iščekivanju odlučujuće utakmice protiv Belgije, hrvatski navijači uživaju u blagodatima Dohe

Sve veći broj hrvatskih navijača iz domovine i iseljeništva stiže u Katar, bogatu zemlju na …