Najtežim mogućim maljem u sred pregovora o izbornom zakonu u BiH pregovarači i medijatori su udareni pitanjem onoga što se dogodilo u Srebrenici.
PIŠE: Miroslav Vasilj-Pogled.ba
Umjesto izbornih modela. Umjesto razotkrivanja hegemonističkih politika koje žele da jedan narod ne postoji. Umjesto narativa o tome kako su i Amerikanci i Europljani zalažu za legitimno predstavljanje i konstitutivnost naroda na stol je stavljen nož u leđa, izdaja od strane Hrvata, i glasovanje u Domu naroda kojim je navodno potvrđeno da i Hrvati negiraju Srebrenicu.
Naravno, stara je to taktika koja je i ovaj put upalila. Bacanja prašine. Iskorištavanja žrtava. Posezanje za ratnim temama. Po tko zna koji put na Balkanu je pitanje genocida gurnuto tamo gdje mu nije mjesto – u dnevnu politiku. Sjetimo se samo kako je Beograd zloupotrebljavao Jasenovac svaki put kada bi SR Hrvatska u bivšoj Jugoslaviji zatražila bilo kakvu vrstu autonomije. Evo i sada dio političkog Sarajeva posegnuo je za Srebrenicom kako bi se Hrvate u BiH onemogućilo da biraju svoje legitimne predstavnike u Predsjedništvu BiH i domovima naroda. To jeste kako bi se nastavilo s uzurpacijom hrvatskih pozicija u saveznim tijelima vlasti.
Istim onim Hrvatima koji su omogućili bihaćkoj enklavi da se spasi od sudbine Srebrenice. Tako je Hrvatima u sred pregovora isporučen račun za nešto u čemu nisu sudjelovali ni kao izvršitelj ni kao žrtva. Genocidima na Balkanu se licitira iz dva razloga – što zbog neznanja, a što zbog zlouporabe. Ovim drugima nitko i ništa ne može pomoći jer najteži oblik zločina kojega poznaje čovječanstvo zloupotrebljavaju u tko zna kakve svrhe. No za ove prve koji to čine iz neznanja još ima pomoći. Pa pomozimo im.
Genocid je najteži oblik zločina kojega poznaje čovječanstvo – majka svih zločina. Riječ je o namjeri ili provedbi da se u cijelosti ili djelomice uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. U dokazivanju genocida dva su osnovna elementa – prvi je namjera (mens rea) a drugi je provedba (actus reus). Ovaj prvi – namjeru jako je teško dokazati. Zato nisu uspjele bošnjačka i hrvatska tužba protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Letvica za dokazivanje namjere uništenja jednog naroda jednostavno je postavljena previsoko. I Bošnjaci i Hrvati dokazali su kako su postojala genocidna djela, ali ne i genocid upravo zbog nepostojanja pisanoga dokaza to jeste izravne naredbe da treba uništiti Bošnjake i Hrvate. Naravno da Slobodan Milošević nije bio toliko lud.
Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić… i ostalo vodstvo RS-a bilo je po tom pitanju znatno slobodnije pa su na sjednicama Skupštine to izravno tražili. Na što je morao reagirati i sam Ratko Mladić izravno ih upitavši znaju li što od njega traže i kako se to zove? No isti taj sud dokazao je da je u Srebrenici počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom i to od strane srpskih snaga u BiH, a Srbija je proglašena krivom ne zbog toga što je počinila genocid nego zbog toga što ga nije spriječila. Indikativno je da masovna ubijanja i istrebljenje Hrvata i Bošnjaka iz zapadne Bosne tijekom 1992. godine, primjerice u Prijedoru, gdje su nesrbi morali nositi bijele trake isti taj sud nije okarakterizirao genocidom.
Inače najmasovniji od svih genocida je onaj nacističke Njemačke nad Židovima u okupiranoj Europi – holokaust. Brojni genocidi su počinjeni i u vrijeme kolonijalizma od strane velesila nad domorodačkim stanovništvom, ali zbog nepostojanja konvencije su potpuno zaboravljeni i marginalizirani. Genocid može biti počinjen i u mirnodopskim uvjetima. Primjerice gladomor – Staljinov genocid nad Ukrajincima u SSSR-u kada ih je uništavao glađu. Jedan od poznatijih genocida koji i danas izaziva prijepore sto godina nakon što je počinjen je osmanlijski genocid nad Armencima. Veliki dio država ga priznaje, primjerice Francuska i Sveta Stolica, no postoje i one koje to ne žele da ne bi pokvarile odnose s Ankarom koja ne
priznaje taj genocid.
Genocidi imaju svojih nekoliko faza. Prva je klasifikacija, zatim simbolizacija, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, priprema, istrebljenje i zadnja je osporavanje. I dok se bošnjačka javnost s pravom grozi bilo kakvog nipodaštavanja onog što se dogodilo u Srebrenici kao zaštićenoj zoni UN-a dotle dio bošnjačkih političara bez mrve savjesti niječe brojne zločine protiv čovječnosti i ratne zločine koje je počinila Armija BiH nad hrvatskim stanovništvom tijekom 1993. godine. Primjerice skandalozne izjave Šefika Džaferovića. No to kao nije važno. Po toj logici je hrvatska strana to pitanje mogla staviti na stol tijekom pregovora o izbornom zakonu i nazivati to izdajom. Naljutiti se. Ucjenjivati. No to im naravno nije palo na pamet.
Iz svega ovoga je razvidno da se genocidu može dodati još jedna faza. A to je njegova zlouporaba iz političkih razloga. Upravo ono za čim se posegnulo prije nekoliko dana usred pregovora o izmjenama izbornog zakona. Sramota je to zbog brojnih nevinih žrtava upravo u istoj toj Srebrenici nad čijim je bošnjačkim stanovništvom počinjen najteži oblik zločina kojeg poznaje čovječanstvo – a on se naziva genocid!
Fenix-magazin/MMD/Pogled.ba
