Miroslav Cavrag (41) je iz Petrinje, dijeli sudbinu stotine svojih sugrađana kojima je imovina stradala u potresu.
Miroslavu je kuća označena crvenom trakom i nije više za stanovanje. Nalazi se između dvije kuće koje „čekaju“ rušenje.
On, supruga, i dvojica sinova u kuću ne smiju jer postoji opasnost od urušavanja. Miroslav se za Fenix-magazin.de prisjetio tog kobnog trenutka kad se tlo počelo tresti, zidovi zgrada i kuća pucati, cigle s krovova padati, dana kad je gotovo nestao cijeli jedan grad.
– Bio sam u kući kad se počelo tresti. Uzeo sam jaknu i trenirku i istrčao iz kuće. Nastao je kaos. Bio je radni dan, djeca u školama, ljudi na poslu, telefonskih i internetskih linija nije bilo. Nitko nikoga nije mogao dobiti, i svi su bili u panici za svoje najmilije. Ljudi su žurili vidjeti što im je s njihovim najmilijima, roditelji trčali u školu i vrtiće po svoju djecu, vatrogasci i hitna pomoć žurili pomoći žrtvama. Stigla je policija, vatrogasci, ma bilo je gore nego u ratu, nikad neću zaboraviti taj trenutak – govori Miroslav.
Miroslav je poput većine stradalih u potresu prisiljen boraviti u kontejneru sa svojom obitelji. Zahvalan je kaže članovima Livanjske zajednice Kaštela koji su osigurali kontejnere za četiri obitelji, među kojima je i njegova.
Miroslav je djelatnik MUP-a i koordinator pomoći ispred Nacionalnog sindikata Sisačko-moslovačke županije kojeg vodi Nikola Kajkić. Sindikat je danonoćno, osim svojim djelatnicima, pomoć pružao i ostalim djelatnicima MUP-a, mještanima Petrinje u vidu dobave kamp kućica, kontejnera, hrane i raznoraznih potrepština.
Kad je Miroslav bio dijete, 1991.godine je s obitelji iz Banja Luke došao na područje Sisačko-moslavačke županije. Petrinja je u to vrijeme bila pod okupacijom agresora . Podsjetimo, agresija na Banovinu počela je u ljeto 1991.godine. Prva žrtva četničkog bezumlja bila je Josipa Kožić (16) iz Gornje Budičine koja je na kućnom pragu ubijena 5.7.1991.g.
Zbog ratne situacije, Miroslavova obitelj je na dvije i pol godine otišla u Švedsku. Godine 1996., su se vratili u Banovinu, ovaj put u Petrinju. Miroslavova obitelj je već jednom preživjela potres. Godine 1969., je u potresu u Banjoj Luci stradala kuća njegovog djeda. Sad je kuća stradala i Miroslavu. Kako će dalje, Miroslav ne zna.
– Ali, nećemo se predati. Treba vidjeti kako ćemo dalje, ali treba i vjerovati da će biti dobro – zaključio je Miroslav.
Fenix-magazin/MD
