Hrvatska udruga Benedigt iz Splita je organizirala predstavljanje knjige „Peta haaška kolona i njezine žrtve“ autora Zdravka Tomca. Voditelj programa je bio Petar Vulić, a predstavljači Zdravko Tomac autor, dr.sc. Vlado Nuić, admiral Davor Domazet Lošo i general Marko Lukić. U ispunjenoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa posjetitelji su do kraja pažljivo slušali predstavljače i često ih prekidali svojim aplauzom.
Knjigu se može prelistati i pročitati u jednom dahu, a onda se vratiti na početak i čitati pažljivo i temeljito. Mnogi događaji su nam bili poznati ili smo ih bar naslućivali. Ali tek kroz opis političkih događanja i nama nanesenih grozota u knjizi gospodina Tomca i objašnjenjima predstavljača postajemo svjesni naših građanskih propusta. Bili smo zastrašeni okrutnom agresijom, molitvom za Božju pomoć, pomaganju izbjeglim i prognanima, u euforiji i sreći da smo dobili svoju državu vjerovali smo da smo se riješili komunjara (izuzeti idealisti komunisti), jugoslavena, udbaša i kosovaca. Kako naivno. Nismo razmišljali o zlu koje je ostalo i radilo od početka nastajanja samostalne države Hrvatske protiv stabilizacije i postepenog razvoja demokracije u našoj mladoj državi. Opustili smo se. Riječi pok. predsjednika Tuđmana nismo shvatili ozbiljno, da u Hrvatskoj preko 25% stanovništva nije željelo samostalnu Hrvatsku, a sada ih s potomcima ima i veći postotak. Pomoću u komunizmu naučenom propagandom žele laži pretvoriti u istine. Što im pomoću režimskih medija i naših propusta i nečinjenja dosta dobro uspijeva.
Svaka rečenica i odlomak naveden u knjizi ima smisao i važnost i ne bi ih se smjelo kod čitanja zanemariti.
Samo ukratko preneseni neki navodi iz knjige:
„ Peta haaška protuhrvatska kolona postoji i ima vrlo jasnu strategiju protuhrvatskoga djelovanja, da lažno optužuje i sotonizira Domovinski rat i njegove simbole, da zastupa jugoslavenski i srpski pogled na raspad Jugoslavije, na agresorski rat i krivnju za rat. Sustavno zastupa stajalište da je Oluja zločinački pothvat i planirano provedeno etničko čišćenje Srba na zločinački način i agresiju na BiH. Optužbe HPK protiv Tuđmana, hrvatskih generala, Domovinskog rata i Oluje ustvari su optužnice protiv hrvatskog naroda koje prethode haaškim optužnicama. A to potvrđuju mnoga svjedočenja u Haagu pa i samog predsjednika države Stipe Mesića, samo vršenje detuđmanizacije i sustavno djelovanje kako bi hrvatski narod prihvatio krivotvorene i lažne optužbe kako bi se stvorila kritična masa koja bi omogućila da se u Hrvatskoj prihvati krivnja koja ne postoji, kako bi se amnestirala Srbija.
Nastojali su dokazati da nema pobjednika, da nema nevinih, da smo svi za sve jednako krivi te da samo raspodjelom krivnje i kažnjavanjem i suđenjem državnog i vojnog vrha na obje strane može doći do platforme za novo zajedništvo koje je dugo vremena bilo cilj međunarodne zajednice.
Cijelo vrijeme vodila se je borba za istinu između tri strategije: hrvatske strategije,, srpsko-jugoslavenske strategije i strategije međunarodne zajednice.. Vodio se pravi informacijski rat. Hrvatska strategija se nije nikada odrekla bez obzira na pojedinačno iskakanje u državnom vrhu jer su neki na čelu sa Stjepanom Mesićem, Vesnom Pusić ne samo napustili hrvatsku strategiju, nego su postali ključni ljudi u podržavanju djelovanja pete haaške kolone i čak osporavali službene dokumente u kojima je utvrđena hrvatska strategija.
Ali oslobađajućom haaškom presudom za generale potvrđena je državnost hrvatske države i odbačene su sve optužbe da je Hrvatska utemeljena na zločinu i stvorena zločinačkim pothvatom te je potvrđena ispravnost hrvatske politike u odnosima s Haagom koju je vodio dr. Franjo Tuđman, a poražena je, ili bi barem trebala biti poražena, politika koju su vodili Račanova koalicija, predsjednici Mesić i Josipović, Sanaderova vlada i Kukuriku koalicija.
PHK nikada nije priznala Deklaraciju o domovinskom ratu. Stalno ju napadujući da je hrvatska sramota (Pusić i Nobilo).
PHK, suprotno činjenicama i istini, izjednačava zločine agresora i žrtve. Uvećavanjem pojedinačnih zločina Hrvata, a prešućivanjem ili umanjivanjem zločina koje je učinio agresor, PHK stvara lažnu sliku o karakteru rata i vrši sustavni pritisak da Hrvatska mora prihvatiti lažne optužbe i da se Srbija radi budućnosti i novog zajedništva treba osloboditi krivnje.
PHK i njezini pomagači i podupirači, uključujući i državno vodstvo, vrše pritisak da Hrvatska povuče tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj. Time se pomaže obnovi velikosrpske politike, ona se amnestira od krivnje i daje joj se prilika da i dalje zastupa politiku ravnoteže krivnje.
PHK lažno tvrdi da je u interesu hrvatskog naroda povlačenje tužbe protiv Srbije.Upravo je obrnuto. Povlačenjem tužbe Hrvatska gubi sjajnu priliku da na međunarodnom sudu u procesu pokaže da je Srbija agresor i stvarni krivac svih zala koja su se dogodila.“
Čitajući knjigu i u njoj navedene stručne analize pojedinih političara, pripadnika PHK i mnogih nevladinih udruga možemo se samo upitati – je li to moguće – događa li se baš takav protunarodni oblik vladavine još negdje – kome služi nasilno stavljanje dvojezičnih ploča i stvaranje kaosa – tko ima koristi od takovih postupaka, podupiranju srpskog memoranduma 2 – kako je moguće prihvaćanje ljubljenja s deklariranim četnicima – slaviti kape s crvenom petokrakom – radi li se samo o velikoj mržnji prema hrvatskom narodu – jesu li veliki sukrivci mediji koje mi uredno plaćamo – jesu li nas ušutkali i zastrašili s teškim životnim prilikama?
Jesmo li još uvijek narod nade?
Na str.39. u knjizi se navodi: Kanadski pisac i slikar Michael O,Brien, autor proročke knjige Posljednja vremena, jedan od najpoznatijih katoličkih pisaca u svijetu, nas Hrvate naziva „narodom nade“ te nam poručuje:“ Još možete sačuvati snagu koju smo mi na Zapadu, bit ću izravan, predali vragu. Molim vas, ne budite slični nama na Zapadu. Budite ono što jeste jer tako nam možete pomoći da se i sami vratimo u život.“ Komentar autora knjige: „Hvala velikom piscu na lijepim riječima i mišljenju o nama Hrvatima. Na žalost, mislim da nije u pravu jer smo mi Hrvati sve manje narod nade jer vrlo brzo gubimo svoj identitet jer postoje moćne snage koje i u nas žele, kako kaže O.Brien da sve predamo vragu. Veliki dio hrvatskih političkih elita vrlo uspješno radi na rashrvačenju hrvatskog naroda, na poništavanju našega nacionalnog identiteta i narodu natura lažne vrijednosti. Dakle, mislim da hrvatski narod ponovno živi svoje sudbonosne dane kada mora još jedanput obraniti svoj identitet i ostati svoj na svome. Cijeli hrvatski narod ponovno se nalazi na raskrižju kao 90-ih godina. Još jednom je nužno braniti i obraniti ono veliko što je hrvatski narod ostvario, potrebno je obraniti samostalnost i dostojanstvo, svoj nacionalni i katolički identitet.Svaki Hrvat ima izbor sagnuti glavu i pokoriti se moćnim silama koje nas žele uništiti kao narod nade, kao katolički narod, kao narod s identitetom. Svaki Hrvat pojedinačno i svi zajedno ipak odlučujemo hoćemo li ostati narod nade ili ćemo se pomiriti s porazom.“
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nam svima može biti primjer demokratskog načina obrane interesa hrvatskog naroda, ne samo u Vukovaru, nego diljem cijele domovine i to je na neki način otpor djelovanju „pete haaške kolone“.
Mira Ivanišević
