Miljeko Milko Dujela: Čovjek se cijeli život vodi razumom, ali naposljetku odlučuje srce

dujela
Miljenko Milko Dujela i supruga Desa koja je dvadesetak godina volontirala na brojnim projektima vezanim za Hrvate u Rimu i u Italiji.

Razaranje Dubrovnika, bol vukovarskih majki, djeca Černobila, krvavi rat na jugu Sudana,  dolina gubavaca u Africi i još čitav niz potresnih priča prate život Zadranina Miljenka Milka Dujele

“Kako su naši postali njihovi”, pitanje je koje se provlačilo kroz život Miljenka Milka Dujele, Zadranina koji je četiri desetljeća proveo u Rimu kao novinar, montažer i redatelj talijanske državne televizije RAI. U 43 godine iseljeničkog života proputovao je gotovo cijeli svijet, odlazio među hrvatske iseljenike, želio je vidjeti kako razmišljaju, kako žive i jesu li zaboravili odakle su i tko su?  – Cijeli sam život nastojao biti u blizini svojih ljudi – kaže Dujela.
I bio je.  U talijanskoj prijestolnici nakon raznih pro Crazia koje su se organizirale radi skupljanja humanitarne pomoći za napaćeni hrvatski narod za vrijeme Domovinskog rata i napada srbočetnika na našu domovinu, došlo se na ideju  da se osnuje Hrvatsko talijanska udruga koja bi ujedinila  sve udruge. U sklopu udruge organiziraju se tečajevi  hrvatskog jezika i kulture, po prvi put u Italiji pokreće se nogometni klub Croazia, čiji je mister-trener bio Miljenko sve do svog povratka u domovinu. Sa suprugom Desom pokrenuo je hrvatsko talijanski  list “Insieme” ( Zajedno) kojeg je sve donedavno uređivala njihova kćer Mira.  Desa Blaslov Dujela bila je u svim osnivačkim odborima i obavljala dužnosti od rizničarke, tajnice do potpredsjednice i predsjednice.

Majke traže grobove svoje djecedujela 4

Milko Dujela se tijekom svog stvaralačkog rada okušao kao snimatelj, novinar, voditelj, montažer, U Italiju je je otišao 1968. godine, a u svoj rodni Zadar se vraćao kada god je mogao. Putovao je svijetom i zalazio u socijalno ugrožene, ali i ratom uništene zemlje snimajući  čovjekove rane, bol, život i sudbinu. Snimio je dirljive kadrove u Africi, Sudanu, u gradu  Pripjat pored kojeg se nalazi nuklearna centrala Černobil,  ali i Vukovaru. – Najteže mi je bilo gledati vukovarske majke kako plaču nad svojom djecom čiju sudbinu nikada nisu otkrile. Plaču nad mladićima koji se i danas vode kao nestali, nemaju grob, ali majke su svjesne da ih više nema među živima. Uzaludno traže grobove svoje djece – govori Dujela.
Ništa manje nije mu bilo teško gledati i djecu Černobila. – Otišao sam u Pripjat kako bih snimio reportažu o černobilskoj djeci. Htjeli smo im osigurati pomoć. Sa skupinom te djece  sam otišao kod Pape, bilo je jako dirljivo. Pomaganje toj djeci mi je ispunilo dušu – prisjeća se Milko Dujela.

Krvave rane u Dolini gubavaca

Svaki dobar novinar treba doživjeti čovjeka i  narod među kojeg odlazi. – Ja sam to uspio. Nekoliko sam puta posjetio Afriku. Jednom smo bili u nekom plemenu, bilo je to baš u vrijeme kada smo osvojili treće mjesto  na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Kada sam kralju tog plemena rekao da sam iz Hrvatske rekao mi je kako su Hrvati izvrsni nogometaši. Nikada nisam saznao kako je to znao jer živi na mjestu u kojemu nema ni televizije, ni novina, niti interneta – smije se Milko.
dujela 3U Africi je snimao i priču o gubavcima,  u Dolini gubavaca . – Gledao sam djecu i starije ljude koji su imali otvorene rane i kraste po cijelom tijelu. Insekti su u rojevima napadali te jadnike, bio je to užasan prizor – prisjeća se.
Svojim reportažama je pomogao mnogim ljudima jer se nakon njihovog prikazivanja na RAI-u, skupljala pomoć.
Kaže,  nitko mu ne može platiti ili oduzeti bogatstvo koje je stekao radom s ljudima. Iskustvo koje kao turist nikada ne bi mogao doživjeti.

Istina koja će jednom izaći na vidjelo

Put ga je prije dvije godine odveo i u Australiju gdje je snimio zanimljive priče  o Hrvatima, koji su polovicom prošlog stoljeća bježali iz Jugoslavije, ali taj materijal još stoji u bogatom Miljenkovom arhivu jer ga nitko ne želi objaviti. – Rekli su mi da još nije vrijeme za to. Ali, kada dođe vrijeme i kada netko bude htio pustiti tu priču, učiniti ću to rado – govori.
Ipak, kroz pojedine dokumentarce uspio je prikazati hrvatske ratne rane. Snimio je dokumentarac “Zašto Dubrovnik”, tridesetominutni dokumentarac bez teksta koji prikazuje stradanje Dubrovnika. Samo zvuk Mozartova Requiema i prizori strahovitog i bezdušnog razaranja Dubrovnika. – Snimao sam stradanja u Zadru, Vukovaru, Kopački Rit, kako se u ratu uništava i priroda, ali Dubrovnik zauzima posebno mjesto. To zlo koje se dogodilo u njemu morao sam prikazati svijetu – kaže Dujela.
Prisjeća se i dana kada je do njega došla priča da Srbi planiraju minirati slapove na Plitvičkim jezerima koje se nalaze na listi spomenika pod zaštitom UNESCO-a. – Nisam bio siguran je li to istina. Mislio sam ako nije pa to objavim, dati ću im ideju. Ali, ispostavilo se da je istina. Napravio sam dvominutni prilog, a na kraju je pisalo “Zar je moguće da će i to svijet dopustiti”. Nakon što je RAI to pustio, objavile su i druge televizijske kuće, a reagirale su brojne udruge u Italiji i svijetu – priča Dujela.

Koliko solidarnosti

Hrvatsko talijanska udruga je 1994.godine organizirala humanitarnu akciju za skupljanjem pomoći i slanja u Hrvatsku i BiH. Akcija je nosila ime “Kilo solidarnosti” a Miljenko je bio jedan od najaktivnijih koji je animirao navijače na privatnim radio stanicama da pomognu. Na četrdesetak punktova po Rimu ljudi su trebali donijeti kilogram hrane. Događalo se to pred odigravanje velikog talijanskog derbija  u seriji A između Rome i Lazija na Olimpijskom stadionu u Rimu, a taj kilogram hrane je bio ulaznica na utakmicu. Došlo je oko 60.000 ljudi, a prikupljeno je više od 45 tona hrane i higijenskih potrepština. – Nije nam bio cilj samo da se skupi pomoć, već da Talijani znaju za koga i dujela 2zašto skupljaju i tko je agresor u tom ratu – kaže Dujela.

Rekla mu je: Ili se vraćamo ili rastajemo!

Sve Dujeline priče mogle bi biti predložak za neki dobar film ili dobru knjigu, odnosno biografiju. Cijeli život pratila ga je jedna žena s kojom se naposljetku vratio u svoj rodni Zadar.  – Rekla mi je ili se vraćamo ili rastajemo, pa sam se morao vratiti  – smije se Miljenko.
Ako  jednog dana uistinu odluči pisati biografiju, učiniti će to upravo sa suprugom Desom, ženom koja mu je u svemu bila najveća podrška.

Naposljetku odlučuje srce

Ponekad sjednem u svoj zadarski vrt, čitam knjigu i u tim mi trenucima uvijek ista misao prekine čitanje. Zapitam se, kako sam mogao izdržati čak 40 godina u tuđini? Čovjek se cijeli život pokušava voditi razumom, ali naposljetku odlučuje srce. Tako je i kod mene. Srce me vratilo u Zadar.

Potresna priča o napuštenim djevojčicama

Miljenko Dujela je radio i priču iz Doma za hendikepiranu žensku djecu u gradiću Hincesti u Moldaviji. – Djevojke su prikovane uz krevet, uništene su im reproduktivne funkcije spolnih organa. One su siročad bez roditelja. Vidjeti takvu djecu je gore nego posjetiti bilo kakvu umobolnicu  – kaže Miljenko.

Pogledajte drugo

PREDUGO U HLADNJAKU: 1.700 osoba u njemačkom gradu cijepljeno cjepivom koje je predugo ostalo u hladnjaku

U bavarskom Landshutu je 1.700 ljudi cijepljeno cjepivom Moderna koje je predugo ostalo u hladnjaku. …