Vojni invalidi, kojih je oko 500-tinjak iz svih krajeva Hrvatske i Posavine, već deseti dan prosvjeduju ispred ministarstva branitelja u Zagrebu. Njih je posjetio i poznati pjevač Marko Perković Thompson, kao i i Jelena Dedaković, kći legendarnog Mile Dedakovića Jastreba koja je pročitala pismo podrške njenog oca, zapovjednika legendarne 204. vukovarske brigade.
Jastrebovo pismo donosimo u cijelosti:
”Dragi moji suborci, dragi moji prijatelji, Vi ste prvi skočili kada je trebalo, prvi ste krenuli u obranu i stvaranje naše lijepe Domovine Hrvatske, slobodne Hrvatske o kojoj se stoljećima sanjalo. Zahvaljujući našoj ustrajnosti, našoj odlučnosti da obranimo svoje dobili smo slobodnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Nažalost moje zdravlje mi ne dopušta da osobno dođem i da vam dam moralnu podršku, da budem s vama dok vam je teško. Stoga vam šaljem svoju kćer Jelenu da u moje ime bude uz vas, da bude moj glas, moje uši i moje oči. Pogađa me gledati i pomno pratiti sve što se događa. Vi ste bili i ostat ćete moji dečki, moj ponos i dio mene. Kao što sam već nekoliko puta istaknuo, vi ste moja jedina stranka i pri tome ostajem. Moramo se držati zajedno kao nekada, ne dopustimo da nas razjedine i svrstavaju u razne političke grupacije, a najvažnije od svega da ne dopustimo da nam duh zajedništva bude slomljen. Kada je bilo najteže držali smo se zajedno, čuvali si leđa i nismo dali jedni na druge. Tako mora i ostati. Dužnost nam je da si međusobno pomažemo, budemo jedni uz druge i da se ne propitkuje naša međusobna potpora. Mi smo jedna velika zajednica koju ja smatram jednim tijelom.
Ne dižite ruku na sebe jer tada ubijate i tijelo, zajednicu, ubijate i dio nas. Naš doprinos, našu žrtvu i našu bol zbog koje smo platili i cijeli život plaćamo visoku cijenu, nitko nam ne može i nema pravo oduzeti. Mi smo se borili da stvorimo državu, sada nažalost moramo se boriti za ono što državu treba obvezivati prema nama, a to je skrb za nas hrvatske branitelje, ratne veterane i ratne vojne invalide. Ratni veterani su temelj svake države, pa tako i naše. Mi smo stup društva, leđa na kojima leži suverena i slobodna Republika Hrvatska. Mi smo oni koji zaslužuju najviše poštovanje, častan status od strane institucija čija je dužnost osigurati nam egzistenciju na svim razinama. Niti jedan hrvatski ratni vojni invalid, niti jedan hrvatski branitelj i ratni veteran, u konačnici, niti jedan državljanin naše Domovine, nitko od nas, ne smije biti doveden u situaciju da nema za kruh, da ne može svojoj obitelji osigurati osnovne životne potrebe i nitko od nas ne smije biti doveden u situaciju da mu zdravstvena skrb nije omogućena.
Osjećam vaš umor, vašu iscrpljenost i studen u vašim kostima, a sve me to podsjeća na patnje koje je naša zajednica, naše tijelo proživljavalo i 90-ih godina. Kao vaš suborac, kao zapovjednik legendarne 204. vukovarske brigade, kao glavni zapovjednik obrane Vukovara i operativne zone Vukovar-Vinkovci-Županja, molim vas NE ODUSTAJTE, molim vas da ostanete časni i dostojanstveni kao što jeste i kao što ste uvijek i bili, da ne dozvoljavate da vam duh bude slomljen, molim vas da hodate glave visoko uzdignute, jer za to imate razloga i na to imate apsolutno pravo. Molim vas da ostanete ustrajni u ovoj borbi do ostvarenja zadanih ciljeva i molim vas da ne pristajete ni na što manje. Budimo i dalje složni, jedinstveni i zajedničkim snagama učvrstimo naše tijelo. Mi hrvatski branitelji ratni veterani, invalidi Domovinskog rata časno smo služili Domovini kada je trebalo, a sada očekujemo od onih koji vladaju, da počnu služiti svome narodu i konačno pokrenu kulturu zahvalnosti protiv nekulture zaborava, jer se žrtva i agresor nikada ne mogu izjednačiti. A mi kao pobjednici to najbolje znamo. S vama u mislima, s vama u tuzi, s vama u boli i muci vaš zapovjednik, prijatelj i suborac.”
