Ponedjeljak, 27/06/2022
ILUSTRACIJA/Foto: Hina

MILANOVIĆEVA POLITIKA JE U SKLADU S HRVATSKIM NACIONALNIM INTERESIMA: Sramota je da nitko iz vlade nije pružio podršku predsjedniku u nastojanju da riješi gorući problem hrvatskog naroda u BiH!

Dugotrajne napetosti koje su prerasle u verbalni sukob predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, a koje su se do sada vodile uglavnom oko unutarnjih političkih pitanja, najnovijim zahtjevom predsjednika da se ulazak Finske i Švedske u NATO uvjetuje priznanjem legitimnih zahtjeva Hrvata u BiH kao konstitutivnog naroda, reflektirao se na međunarodnu poziciju RH.

 

Za Fenix-magazin piše: Paulina Petrović

Od trenutka međunarodnog priznanja Hrvatske 15.siječnja 1992., Hrvatska ima znatnih teškoća u definiranju vlastitih vanjskopolitičkih ciljeva, što je praksa s kojom bi zaista trebalo prestati. Naime, ulazak u EU i NATO kao dugotrajni i vrlo iscrpljujući procesi koje je pratilo bezbroj često nerazumnih zahtjeva i kriterija koje je Hrvatska trebala ispuniti vrlo često protiv vlastitih nacionalnih interesa, bili su jedini vanjskopolitički ciljevi oko kojih je postojao nacionalni konsenzus vladajućih kao i većine opozicijskih stranaka. Unatoč činjenici da se o ulasku u NATO nije glasalo na referendumu, odluku je donio Hrvatski sabor sa 119 glasova za. Sadašnji predsjednik, a tada čelnik SDP-a, Zoran Milanović, upozorio je da je NATO ne samo vojni, već i politički savez te da Hrvatska svojim ulaskom uz njega veže svoju sudbinu. Sve to u kontekstu vrlo kontraverzne uloge NATO-a kao instrumenta SAD-a u provedbi niza tzv. vojno-humanitarnih operacija na Bliskom istoku.

Nacionalni interesi

Hrvatska je mala zemlja što ne znači da ne treba formulirati vlastite nacionalne interese i slijepo sluganski slijediti naloge iz Bruxellesa i Washingtona. Susjedna Slovenija je primjer za to, ali i baltičke zemlje koje u ovom trenutku zahtijevaju svašta pa i dupliranje broja vojnika u misiji NATO-a. Susjedna BiH svakako jest legitiman interes Hrvatske budući da tamo živi hrvatski narod, prema Daytonskom sporazumu jedan od tri konstitutivna naroda u BiH. Treba li podsjetiti da je Hrvatska jedna od potpisnica, time i jamac stabilnosti susjedne države. Točno je što navodi predsjednik u svom pismu upućenom glavnom tajniku NATO-a, Jensu Stoltenbergu, da međunarodni medijatori nisu bili uspješni oko postizanja dogovora oko izmjena izbornog zakona. Kao rezultat toga, BiH je raspisala izbore prema pravilima koja su diskriminatorna i protustavna što može imati vrlo ozbiljne posljedice i izazvati sigurnosnu krizu ako koincidiraju s ostalim rastućim političkim tenzijama.

Vlada je ovu državničku poruku dočekala s podsmjehom, a mediji su primijetili jedino da se ne spominje veto izostavljajući pri tom važnu činjenicu da su odluke NATO-a izraz zajedničke volje država članica i da se uvijek donose konsenzusom. Nema glasovanja! Odluke se donose JEDINO uz pristanak svih država članica saveza, a do njih se dolazi stalnim konzultacijama i pregovorima između delegacija. Uloga Glavnog tajnika NATO-a je osigurati redovitost konzultacija između članica i naravno koncensus.

Zanimljiv je slučaj Turske koja je kao ozbiljna država postavila vrlo široku listu zahtjeva pred NATO „blokirajući“ time ulazak Finske i Švedske. Ankara inzistira da Švedska i Finska prepoznaju njezinu zabrinutost zbog kurdskih militantnih skupina koje neometano djeluju na njihovom teritoriju. Međutim, za Tursku vladu to nije dovoljno – nove nordijske članice trebaju učiniti puno više kako bi suzbili podršku i simpatizere PKK-a za koje kaže da su aktivni u Švedskoj i Finskoj koje čak i naoružavaju sirijski ogranak, YPG. Ove dvije zemlje to stavlja u vrlo neugodnu poziciju. Turska je dugogodišnja, također i ključna članica NATO-a koja se „opekla“ kada je prihvatila povratak Grčke u NATO 1980-ih nakon što su dvije zemlje vodile rat 1974. zbog Cipra. Atena i njezini ciparski saveznici kasnije su blokirali kandidaturu Turske za članstvo u EU, odbili su glasanje UN-a o planu ujedinjenja Cipra i uključeni su u stalne teritorijalne sporove s Turskom oko dijelova Egejskog i Sredozemnog mora.

Turski popis želja

Međutim, turski popis želja je nešto duži. Turska također želi da Švedska i Finska ukinu ograničenja izvoza oružja koja su uveli Turskoj, 2019. Turska se želi ponovno uključiti u program zrakoplova F-35, u koji joj je zabranjen pristup nakon što je od Rusije kupila proturaketne obrambene sustave S-400. Također ima izvanredan zahtjev prema SAD-u za kupnju desetaka ratnih zrakoplova F-16, te kompleta za nadogradnju za svoju postojeću flotu. Štoviše, Turska želi da SAD ukinu sankcije zbog posjedovanja projektila S-400.
Korištenje diplomatskih alata u procesu proširenja NATO-a je legitimno, međutim, postizanje bilo kojeg od navedenih ciljeva bit će izazovno. No, Turska je pokazala da je spremna duboko zarovati, pa čak i pretrpjeti štete koje zbog zatočenog američkog pastora, ruskog sporazuma o projektilima ili svojih vojnih kampanja protiv Kurda, trpi tursko gospodarstvo. Vidljivo je da Ankara vodi vanjsku politiku u skladu sa vlastitim nacionalnim interesima (s kojima se možemo slagati ili ih osporavati), stoga su njeni dužnosnici voljni pregovarati. Na pregovore računaju i Finci koji su već u stalnim konzultacijama sa turskim diplomatima. Također i američki državni tajnik, Antony Blinken, kao i Glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg, koji jasno kaže da se sigurnosni problemi saveznika moraju riješiti, da je NATO odlučan i posvećen rješavanju ovih izazova.

‘Građanska država’

Ni približno slično hrvatska vlada nije tražila, jedino je nastavila sa ismijavanjem zahtijeva predsjednika Milanovića u čemu joj pomažu mainstream mediji. Zasigurno takvu politiku Hrvati u BiH koji traže reformu izbornog sustava koji im ne nudi reprezentativnost, a koja im je inače zajamčena Daytonskim sporazumom, neće honorirati. Sve napore da se taj status regulira, Zapad ili tzv. međunarodna zajednica podvodi pod opću formulaciju – etničkog nacionalizma koji prijeti ponovnom destabilizacijom regije. Dakle, služi se klasičnom manipulacijom – zamjenom teza, nakon čega jednakopravnost konstitutivnih naroda gubi bitku s konceptom „građanske države“ koju treba implementirati na prostoru BiH, a koja i dalje ostaje njihov protektorat. Uz ove optužbe, obavezno idu već izlizane floskule o korupciji, iseljavanju i demografskom padu, ekonomskom nazadovanju, ruskim špijunima itd. (Ruski utjecaj na regiju je snažan, ali o tome drugom prilikom).

Izborna reforma

Umjesto da se hrvatska vlada snažno založi za izbornu reformu, u BiH je dojurio predsjednik Europskog vijeća, neinventivni birokrat, Charles Michel, nastojeći eutanazirati Hrvate i Srbe, prodajući im maglu po tko zna koji put, odnosno obećavajući im europsku perspektivu BiH. Sve to, naravno, ako ispune četrnaest, za sada fantomskih, uvjeta za pristupanje. Inače, Michel je prije koji dan predložio stvaranje „Europske geopolitičke zajednice“ te postupno uključivanje zemalja zapadnog Balkana u pojedine sektorske politike EU-a, sukladno njihovu napretku u procesu pristupanja. “Postoji geopolitička zajednica koja se proteže od Reykjavika do Bakua ili Erevana, od Osla do Ankare. Čvrsto sam uvjeren da od toga geopolitičkog prostora treba napraviti političku realnost. I to moramo učiniti odmah”. Dakle, sferu interesa koja se oslanja se uspostavljene obrasce nejednakosti, hijerarhije, isključenosti i moći, te predstavlja nastavak imperijalne strategiji EU-a prema Zapadnom Balkanu kao dijelu europske periferije. Francuski predsjednik Macron koji se također zauzeo za stvaranje “Europske političke zajednice” bio je čak vrlo jasan – pristupanje EU-u zemalja trenutno „na čekanju“ nije realno u skorijoj budućnosti.

Diplomatski zaplet

Ovaj diplomatski zaplet je još uvijek dio soft power-a. U protivnom, Sjedinjene Države i EU mogu promijeniti kurs, te od politike diplomatskih pritisaka, odlučiti se sankcionirati i sotonizirati Čovića, pored Dodika. Znakovit članak ovih dana pojavio se na Foreign Affairs (K. Bassuener; T. Vogel: Bosnia’s Dangerous Path, May 18, 2022) koji uvijek odražava stavove kao i namjere američke vlade, a koji se upravo bavi BiH u kontekstu promjene pristupa. Naime, središnji dio takve promjene politike bio bi preraspoređivanje NATO snaga u BiH. Kontingent tih snaga trebao bi biti stacioniran u Brčkom i oko njega, a koji dijeli dvije polovice Republike Srpske što bi „pomoglo da se preduhitri bilo kakvo nastojanje za neovisnošću“. Za NATO je ključno poduzeti ovaj korak prije glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a, u studenom, kada će se glasovati o produljenju mandata snagama EU-a, budući da se očekuje da će Rusija (a možda i Kina) staviti veto. Veto bi stoga zakomplicirao situaciju i za NATO. Prije ruske invazije na Ukrajinu, takav se potez mogao smatrati provokativnim, međutim sada NATO šalje sve više vojnika na istok i sjever Europe, a članice NATO-a šalju ogromne količine oružja i pomoći Ukrajini. U tom kontekstu, raspoređivanje NATO-a u Bosni (čitaj militarizacija regije) trebalo bi se smatrati jednako mudrim. Sjedinjene Države bi također trebale jasno staviti do znanja da će snage NATO-a i visoki predstavnik (OHR) ostati na mjestu dok Bosna ne zamijeni Daytonski ustav alternativom koja jamči političku odgovornost i vladavinu zakona (čitaj unitarnu BiH).

Sramota je da nitko iz vlade nije pružio podršku predsjedniku u nastojanju da riješi gorući problem hrvatskog naroda u BiH (koji će se nastaviti rješavati u institucijama EU???), pogotovo da nitko nije reagirao na optužbe Bakira Izetbegovića da „Milanović nastoji oživjeti jedan ratni cilj, a to je stvaranje trećeg entiteta“.

Fenix-magazin/IK/Paulina Petrović

Pogledajte drugo

SASTANAK 30 ČLANICA NATO-a U MADRIDU: Očekuju se odluke o jačanju obrane i odvraćanja te o dugotrajnoj potpori Ukrajini.

Sljedeći tjedan u Madridu se okupljaju čelnici 30 država članica NATO-a na sastanku koji će se …