Prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju iseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske bio je dugotrajni, administrativno i organizacijski složeni proces nego danas. Za uspjeh u tome bila je potrebna imati veliko strpljenje, čvrstu volju i hrabrost za ne odustajanjem.
Piše: Lucija Koturić Čabraja
Prvi val iseljavanja započeo je šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Odlazili su muškarci „Pater familias“, dok su žene ostajale doma i preuzimale odgovornost za svakodnevno cjelokupno funkcioniranje obitelji i kućanstva (T. Jurić).
Razlozi migracije bili su ekonomske prirode. Mnogi migranti bili su zapravo radnici na privremenom radu koji je u suradnji s državom primatelja (većinom Njemačka) organizirao Hrvatski zavod za zapošljavanje, a radili su u uglavnom u industrijskim, poljoprivrednim i građevinskim djelatnostima.
„Tradicija“ iseljavanja hrvatskih intelektualaca
Riječ je o migrantima nižeg obrazovnog statusa, među kojima nema zabilježenih visoko obrazovanih sudionika. Iseljavanje hrvatskih znanstvenika započinje 1986. godine. Tada je ujedno provedeno i prvo istraživanje kretanja hrvatskih intelektualaca. Daljnja istraživanja migracije hrvatskih provedena su 1990., 1995. i 1998. godine. Kao razlozi iseljavanja navode se: nezadovoljstvo statusom i radnim uvjetima, društvena – povijesna zbivanja (rat), nemogućnost razvitka, postizanje rezultata, napretka i stvaralaštva.
Time započinje „tradicija“ iseljavanja hrvatskih intelektualaca (B. Golub). Drugi val iseljavanja obilježen je ratnim zbivanjima na području Hrvatski Bosne i Hercegovina. za razliku od prijašnji godina migranti su tada tražili mir, sigurnost i zaštitu od pogibelji i stradanja (T. Jurić). Ulazak Hrvatske u Europsku uniju (2013) pokretač je masovnog iseljavanja mladih, obrazovanih i radno sposobnih ljudi. Od tada započinje treći val iseljavanja.
Migracija zdravstvenog osoblja iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske
Između drugog i trećega vala iseljavanja događala se ne popraćena migracija zdravstvenog osoblja iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Većinom su to činile medicinske sestre/tehničari, koji su za uspjeh u svom naumu morali prolaziti sljedeći mukotrpan proces.
Zapošljavanje medicinskih sestara/tehničara u Saveznoj Republici Njemačkoj prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji temeljilo se na dvama sporazumima. Sporazumom koji je sklopljen 13.09.2002. godine regulirano je usavršavanje njihovog profesionalnog i jezičnog znanja. Njime se predviđa mogućnost rada na rok od najviše 18 mjeseci.
Osim toga, predviđa se i maksimalan broj radnika. Na privremeni rad odlazile bi medicinske sestre bez odobrenja za samostalni rad (licence) koje su obavljale pomoćne poslove zdravstvene njege, a uvjet je bio znanje njemačkog jezika na najmanje B1 stupnju.
Temeljem Dogovora o postupku zapošljavanja hrvatskih radnika u SR Njemačkoj, potpisanog 20.travnja 2005. godine između Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i njemačke Savezne agencije za rad (BA) (raniji dogovori bili su iz 1992. i 1998.), medicinske sestre s odobrenjem za samostalni rad (s položenim stručnim ispitom u RH) imale su mogućnost zapošljavati se u Njemačkoj na duže ili na neodređeno.
U tom postupku provjeravalo se stanje na njemačkom tržištu rada i ovisno o tome donosila se odluka o izdavanju dozvole za boravak i rad. Obvezno je bilo dobro poznavanje njemačkog jezika (B2 razina). U razdoblju dok je trajao postupak priznavanja kvalifikacije iz Hrvatske, koji je nerijetko zahtijevao i pohađanje nastave te praksu, medicinske sestre/tehničari radili su na poslovima njege starijih uz mentora.
Po okončanju postupka priznavanja kvalifikacije nastavile bi raditi posao medicinskih sestara u domovima za starije, ambulantnoj njezi ili u zdravstvenim ustanovama(uglavnom slučaj kod viših medicinskih sestara).
Kompliciran put do rada u Njemačkoj
Ako osoba tijekom 12 mjeseci ne bi prošla postupak priznavanja kvalifikacije, ne bi mogla dobiti dozvolu za daljnji rad i morala bi napustiti SR Njemačku. Za prijave zainteresiranih kandidata nadležan je bio Hrvatski zavod za zapošljavanje koji bi utvrđivao koji od kandidata ispunjavaju navedene uvjete.
Selekcijski postupak vršio bi se dva puta godišnje veljača/ožujak i rujan. Izaslanici Središnje agencije za međunarodno posredovanje pri zapošljavanju (ZAV) i njemačke Agencije za rad (BA) provjeravali su poznavanje njemačkog jezika, davali informacije o samom radnom mjestu i području na kojem bi kandidati živjeli.
Kandidati koji bi prošli u idući selekcijski krug bili bi predstavljeni njemačkim poslodavcima. Ako bi se pokazao obostrani interes za rad u Njemačkoj, Središnja agencija za međunarodno posredovanje pri zapošljavanju (ZAV) izdala bi Hrvatskom zavodu za zapošljavanje suglasnost o gostujućem radniku. Nakon toga, odabrani zaposlenici dobili bi informacije o ishođenju radne vize pri Veleposlanstvu Savezne Republike Njemačke (A. Lončar, HZZ).
Priznanje inozemnih stručnih kvalifikacija bilo je određeno direktivom 2005/36/EZ. Ista je imala zadatak pojednostavniti i modernizirati postojeće direktive te objediniti odredbe o reguliranju profesija medicinskih sestara, stomatologa, veterinara, primalja i farmaceuta jednim zakonom. Direktivu 2005/36/EZ zamijenila je Direktiva 2013/55/EU koja zahtijeva dvanaestogodišnje ili najmanje desetogodišnje obrazovanje medicinski sestara (Z. Lončar).
No, petogodišnje obrazovanje medicinskih sestara u Hrvatskoj nije u skladu s Direktivnom 2005/36/EZ te bi ga, trebalo zamijeniti razinom prvostupnika (A. Mihaljević). Njemačka je 2015. otvorila vrata slobodnom ulasku hrvatskih zdravstvenih djelatnika na njemačko tržište rada, što je ubrzalo i pojednostavnilo proces njihovog odlaska iz Domovine.
Izazovi pred zdravstvenim sustavom
Od tada iseljavanje zdravstvenog osoblja ne prestaje. Unatoč silnim apelima na alarmantno stanje demografa i predstavnika sindikata zdravstvenih djelatnika, kod vladajući vapaji nisu pronašli ufanje (nadu) za boljitkom.
Sada se Hrvatska nalazi pred novim izazovima, najezda stranih djelatnika (migranata), koji nadopunjavaju nedostatka radnika u različitim sektorima, smatram da ista sudbina u skoroj budućnosti neće zaobići ni zdravstveno – socijalni sektor. Nažalost, iseljavamo obrazovano radno i fertilno sposobno stanovništvo, a uvozimo nepoznato i nepismeno.
Lucija Koturić Čabraja je dijete gastajbatera iz Frankfurta, no živi u Zagrebu, gdje završava doktorat na Stomatološkom fakultetu.
Magistrirala je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu uz mentora Tadu Jurić na temu o iseljavanju zdravstveni djelatnika nekada i sada. Temu prati intezivno zadnjih par godina uz novi dolazak stranih radnika u Hrvatsku.
Rezultati istraživanja su objavljeni u Zdravstvenom glasniku FZS Mostar.
Fenix-magazin/SČ/Lucija Koturić Čabraja
