Glasovanje u Saboru o Zakonu o hrvatskom jeziku govori, na svoj način, o političkim stremljenjima u Hrvatskoj. Glasovanje o spomenutom zakonu je ukazalo jasno na to da još uvijek postoje i oni političari koji imaju drugačije mišljenje od političkog centra i desnice, kao i velike većine hrvatskoga naroda. Kod onih koji su bili protiv predloženog Zakona o hrvatskom jeziku radi se uglavnom o političarima koji i o drugim bitnim stvarima za hrvatski narod razmišljaju drugačije od većine građana.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Istina, i oni imaju svoje pristalice u Hrvatskoj kao što su ih imali i oni koji su 1847. bili protiv toga da hrvatski jezik bude službeni u Hrvatskom Saboru. Naime kad je u to vrijeme poznati hrvatski znanstvenik i ilirac Ivan Kukuljević Sakcinski predložio da u Hrvatskom Saboru službeni jezik bude hrvatski a ne mađarski ili njemački, bilo je i protivnika te ideje.
Nažalost, jezik nije jedino što opterećuje danas hrvatsko društvo. Onaj tko je poslušao razgovor gospodina Stankovića s gospođom Uršom Rauhar Gamulin (Nedjeljom u 2), posebno onaj dio koji se odnosio na migracije u Europi i Hrvatskoj, mogao je shvatiti o kakvoj se političkoj površnosti i neznanju radi kod pripadnika pojedinih stranaka. Žena svodi sve probleme migracija na nedostatak želje domaćeg stanovništva za dobrom integracijom stranaca.
Kao da se sve pridošlice žele bezuvjetno integrirati. Čak i problematično ponašanje migranata u Švedskoj, jednoj od najliberalnijih i najhumanijih država u svijetu, svodi spomenuta gospođa na nedostatak truda švedskog društva oko integracija. Na primjedbu voditelja emisije da je u Hrvatskoj prošle godine registrirano oko 70 tisuća podnositelja azila, reagira gospođa vrlo samouvjereno.
Prema njezinom mišljenju, sve će to dobro završiti ako na vlasti bude prava politika. Čovjek si može zamisliti kako bi bila zabrinuta njemačka politika, nakon svih iskustava s pojedinim migrantskim grupama, da je u 2023. godini imala preko milijun i pol novih migranata koji su podnijeli molbu za azil. Njemačka ima preko dvadeset puta više stanovnika nego Hrvatska, pa bi ta brojka recipročno odgovarala onoj u Hrvatskoj.
Slušajući intervju s dotičnom gospođom, prisjećam se razgovora s jednim njemačkim prijateljem prije desetak godina koji me je uvjeravao da će se migranti sami od sebe brzo integrirati. Danas, nakon velikih neprilika u pojedinim europskim zemljama s migrantima i doseljenicima, pa i onima druge i treće generacije, koji se ne žele integrirati nego mijenjati zapadno društvo, prilagođavati ga svojoj tradiciji, mentalitetu i zakonodavstvu, razmišlja sigurno drugačije. Vratimo se genijalnoj sugovornici Stankovića koja bez ikakvog susprezanja govori o onome o čemu jako malo zna.
Nema nikakve želje za integracijom
Da je barem djelomično upoznata s problemima s kojima se nose određena zapadna društva, s problemima koji jačaju opasnu desnicu, ne bi s lakoćom ustvrdila kako sve ovisi o domaćinu, a ne o pridošlicama. Dobro bi bio da je prije intervjua obišla četvrti velikih europskih metropola i vidjela kako u njima ima malo europskog duha, a jako puno onoga azijskog i afričkog, koji je stvorio svoj svijet u zapadnom svijetu.
Da je obišla te četvrti, shvatila bi da tamo nema nikakve želje za integracijom, nego za širenjem one ideologije koja provocira domicilno stanovništvo. Ako njezine kolegice i kolege iz stranke razmišljaju tako površno i o drugim problemima društva, nije dobro za Hrvatsku, pa niti čitav hrvatski narod.
Sve podsjeća nekako na silni optimizam „Zeleni“ u Njemačkoj prije tridesetak godina, kad su se ponašali kao da sve znaju, iako su znanje o svemu crpili poput filozofa egzistencijalizma u mudrom razgovoru ispijajući kavice u kavanama. Ideološki su bili za sve otvoreni, poput pripadnika pojedinih stranaka u Hrvatskoj, samo ne za očuvanje vlastite tradicije. Zašto? Zato što je ona, prema njihovom mišljenju, stajala na putu liberalne ideologije, pa i one upitne.
Istina, s vremenom se stranka „Zelenih“ u Njemačkoj promijenila. Vode ih ozbiljniji i stručniji ljudi, s više znanja i osjećaja za realnost. Nažalost, pojedinih krugovi u Hrvatskoj nisu iz toga naučili ništa. Europa i Hrvatska žive danas u drugačijim vremenima nego su bila ona prije tridesetak godina, i to ne samo u odnosu na migracije ili rat u Ukrajini, nego i na mnoge druge izazove. Puno je ozbiljnih problema pred narodima Europe, pa tako i Hrvatske.
Humanizam i liberalizam bez pokrića
Utoliko se može reći da Hrvatska nema vremena za eksperimente kakva su se događala u Njemačkoj. Pogotovo nema i ne smije imati vremena za onu politiku koja se zanosi humanizmom i liberalizmom bez pokrića. Upravo je to razlog za političare centra i demokratski orijentirane desnice da se uozbilje i ne podmeću jedni drugima noge, nego da budu svjesni izazova koji stoje pred hrvatskim narodom, pred čitavom Europom, s obzirom na sve jača i opasnija migracijska kretanja, ali i veliku neizvjesnost glede rata u Ukrajini.
Krizna vremena traže odgovorne i ozbiljne ljude, a ne sanjare koji se žele prodati za humaniste i liberale. A tu su i oni u susjedstvu, i o tome trebaju ozbiljno razmišljati hrvatski političari, koji se još uvijek nisu pomirili s propašću Jugoslavije, bolje rečeno velike Srbije.
Dobar primjer za to daju zbivanja u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. „Srpski svet“ ne miruje, kao niti onaj ruski koji misli da ima pravo na sve što si umišlja da je njegovo.
Nažalost, „srpski svet“ je na dobrom putu da stvori „bošnjački svijet“ koji sanja o Bosni i Hercegovini kao državi jednog naroda. Napadi pojedinih hrvatskih političara na Plenkovića, jer se nije želio susresti u Sarajevu s jednim od njih, govore jako puno. Govore ponajviše o tome da gospoda ne shvaćaju koliko je Hrvatima danas potrebno zajedništvo. Istina to zajedništvo ne smije nikada isključivati prava i slobodu drugih, ali isto tako ne smije dopustiti da mu drugi određuju što je za njih dobro a što loše.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
