Kršćanska revija Kana u listopadskom broju donosi zanimljiv razgovor, ovoga puta s doc. dr. sc. Martinom Vuk Grgić, suradnicom na odjelu sestrinstva HKS-a i znanstvenom suradnicom na Institutu za etiku i ljudska prava Sveučilišta Fribourg. Studirala je u Zagrebu, Belgiji, Kanadi, Aberdenu (UK), Americi i u Švicarskoj.
Provela je više od dvije godine u međunarodnom pokretu zajednica Arka kao volonterka, u Irskoj i Francuskoj. Članica je Europske akademije za religiju, Societas Ethica, te europskog udruženja katoličkih teologa. Nedavno je objavila knjigu Theological Perspectives on Reimagining Friendship and Disability, u izdanju Springer Nature/Palgrave Macmillan.
Martinom Vuk Grgić redovita je autorica i u Kani, gdje piše za rubriku Jednostavno čovjek. Upravo je čovjeku u središtu njezina djelovanja, čemu svjedoče i kolumne u Kani. Na pitanje čime ju čovjek najviše inspirira, Martina Vuk Grgić ističe da u svojim tekstovima pokušava razumjeti čovjeka i njegove potrebe, apelirati na povratak čovjeka svojoj originalnosti, duhovnim korijenima i intrinzičnom dostojanstvu, te mu osnažiti srce nadom i istinom.
„Stil života modernog čovjeka, a tako i kršćanina, dovodi ga često do otuđenja od njega samoga, zaborava ljudskosti, a svakovrsne nepravde i moralne dekadencije samo su rezultat čovjekove nutarnje podijeljenosti i izvor frustracija. Bog je u drugoj božanskoj osobi – Sinu – postao čovjekom da bi čovjeka pobožanstvenio, da bi mu približio sebe, te da bi mu vratio izgubljeno dostojanstvo. Današnji čovjek, ne primjećujući tu darovanost, počinje se smatrati, s jedne strane, imperijalistom moći i znanja, pa i kontrole nad međuljudskim odnosima, dok, s druge strane, pada u pesimizam i razočaranje. Mislim da problem, ali i inspiracija današnjeg čovjeka nije samo u tome što se čovjek skriva iza maske onoga dobro sam ili mi je jako loše već raskoraka između onoga što čovjek u svojoj biti jest i onoga izvanjskoga što često čovjek mora postati ili se očekuje da bude. Drugim riječima, možemo to sažeti kroz Pavlovu interpretaciju nutarnje borbe – onoga što bi čovjek htio činiti i onoga što ne bi htio činiti, a ipak čini (Rim, 7, 14–22). Zbog toga kada razmišljam o čovjeku, gledam ga u duhu Evanđelja i slike Božje, te izazova s kojima se susreće u 21. stoljeću. Stoga je pisati i upućivati na konkretnost situacija u kojima takav čovjek živi i djeluje važno jer je čovjeka potrebno sagledati holistički, ali tu istu koheziju zbilje interpretirati u duhu Evanđelja“, istaknula je u razgovoru s Ivom Knežević u Kani.
Osvrnula se i na teme koje ju najviše zaokupljaju:
„Službeno se bavim temama prijateljstva, ranjivosti, invaliditeta, praktičnom etikom, a bliska mi je personalistička i integrativna bioetika. Sve više me zaokupljaju teme s područja zdravstvene etike i skrbi, duhovnosti, kao i pitanja trauma i obiteljskog nasilja, i njihovih posljedica, tu je i interes oko roboetike i digitalizacije društva. Sve su to zapravo teme koje se isprepleću i koje su aktualne, a voljela bih se na njih usredotočiti i baviti u budućnosti“, kazala je.
Iako živimo u vremenu kada je naglasak na izjednačivanju uloge muškarca i žene, na pitanje je li, prema njezinu iskustvu i s obzirom na bogati životopis i stručnu formaciju, jednako i u području kojim se bavi, Martina Vuk Grgić ističe da se ta slika danas promijenila.
„Kada sam studirala teologiju u Zagrebu i poslije tijekom Alma Mater, svi su moji profesori bili muškarci. Danas se ta slika, nasreću, promijenila i mislim da je važno da buduće generacije imaju i prizvuk ženskog glasa tijekom svoje teološke i duhovne formacije. Primjeri su pokazali da je to važno; u suprotnom kročimo put radikalnom feminizmu ili se pak zatvaramo u klerikalizam. Činjenica jest da je teško probijati granice, ne samo geografske nego i granice struktura, profesionalno, kao teologinja, ali i kao žena, laikinja u crkvi. Ono što mi kao žene možemo darovati Crkvi nije samo dar majčinstva ili naša bogomdana intuicija već i moralnost, brižnost, ljubav, kao i duhovna pronicavost, molitva, šutnja. Doživjela sam mnoge nepravde i neozbiljnosti unutar pojedinih struktura u Crkvi i unutar teološke formacije, ali i dalje imam nadu jer pozitivni i ohrabrujući primjeri velikih, ali skrivenih ljudi jesu oni koji su me pokretali na ustrajnost. Zato vjerujem da Providnost nikad ne griješi. Crkva i dalje mora raditi na pitanjima uključivosti i ne smije si dopustiti da u tome zaostaje i da bude primjer isključivosti. Drago mi je da se papa Franjo otvorio reformi i što je u neka vijeća uključio i žene. Pitanja s kojima se Crkva nakon Drugoga vatikanskog sabora suočava, posebno ona koja se tiču obitelji, morala, duhovnosti i dijaloga, ne mogu biti odgovorena bez sudjelovanja žena. Mislim da je Papa Ivan Pavao II. vrlo jasno u svojem apostolskom pismu o dostojanstvu žene (Mulieris Dignitatem) postavio temelje takvog pogleda prema ženi. Moramo se potruditi da nam to apostolsko pismo ne ostane samo slovo na papiru“, ističe.
Za Kanu se osvrnula i na temu ranjivosti kao univerzalne kategorije ljudskih bića koja ju posebno zaokuplja.
„Dok je transhumanizam, s jedne strane, upućen na eliminaciju ljudske ranjivosti kao prijetnji tehnološkog napretka i progresa, usporedo nam čini veliku uslugu jer nas upućuje na pomnije promišljanje o čovjekovoj originalnosti, njegovu vapaju za spasenjem, čovjeku kao duhovnom i društvenom biću, smislu trpljenja, pa tako i njegovoj krhkosti i ranjivosti. Kada o čovjeku razmišljam s kršćanskog aspekta, odnosno kao kršćaninu, onda ranjivost nije samo univerzalna kategorija ljudskog bića već rane unutar kršćanstva imaju spasiteljski karakter. Slikovito, imati ranu, biti ranjen ne znači samo biti ozlijeđen, nego u procesu izlječenja, nju se prvo sanira, previje, zaliječi. Apostol Toma je, stavljajući prst u Isusove rane, izrekao jedan od meni ljepših ispovijesti vjere: Gospodin moj i Bog moj. Te su rane bile simbol prepoznavanja Uskrslog Gospodina, njegova identiteta. Dakle Isus ih se nije sramio. Ne kažem da bismo trebali svoju ranjivost eksponirati ili pasti u psihološki sentimentalizam pa izigravati žrtvu ili ih pak zloupotrebljavati i iskorištavati. Mislim da se ne bismo smjeli odmicati od te istine da smo kao ljudi ranjivi i stvarati brane i zidove nepropusnosti. Neizbježno je da smo ranjivi. Nešto je veći problem kada dijelimo ljude na ranjive i neranjive, odnosno kada govorimo o ranjivim skupinama, a sebe smatramo neranjivima“, smatra mlada znanstvenica.
Nadalje, vezano uz tu temu, odgovorila je i na pitanje u čemu se očituje ranjivost osoba s invaliditetom, a u čemu osoba koje takve poteškoće nemaju, isprepleću li se njihove ranjivosti ili se potpuno razlikuju:
„Smatram da je ranjivost ljudsko stanje (conditio humana), sklonost biti krhak, slomljiv; to je ontološka danost živih bića i egzistencijalna komponenta života na zemlji. Ranjivost se primjerice manifestira na duhovnom, duševnom, tjelesnom, sociološkom, ekonomskom području, itd., no različitim intenzitetom, u različitim intervalima, životnim dobima, situacijama, međuljudskim odnosima, bolestima, trpljenjima. Kada govorimo o ranjivim skupinama, tada, prema konvencionalnom poimanju, osobe s invaliditetom pripadaju skupini ranjivih osoba. No, klasificirati osobe na ranjive ili neranjive pojedince zapravo je antropološki problematično i, mislim, logička pogreška, jer ne samo da se određene osobe klasificira kao ranjive, a druge kao neranjive, nego takvom klasifikacijom ulazimo u područje gdje činimo priličnu društvenu nepravdu prema takvim osobama i produbljujemo već postojeći antropološki raskorak na ranjive, odnosno neranjive pojedince. Kao da postoje dvije ljudske vrste. Pandemija bolesti COVID-19 pokazala je da su ranjivije osobe duhovno i psihološki otpornije i da se mogu bolje nositi s tragičnim situacijama. Ako je tomu tako, onda postajemo prijetnja samima sebi. I osobe s invaliditetom, kao i svaka druga osoba koja hoda zemljom, jesu ranjive; razlika je u stupnju ranjivosti, a ne u antropološkoj danosti kategorizacije i stigmatizacije ljudskih bića na ranjive i neranjive. To će reći da kao pojedinci nismo svi ranjivi na isti način i u isto vrijeme ili na istome mjestu, ali smo skloni biti ranjivi kao ljudska bića i osobe“, navodi Martina Vuk Grgić.
U razgovoru se dotaknula i uloge mentaliteta društva u određivanju položaja osoba s invaliditetom, kao i inkluzije, položaja osoba s invaliditetom unutar kršćanske teologije i pastoralne prakse, a cijeli razgovor u cijelosti pročitajte u listopadskom broju Kane (u tiskanom ili eIzdanju).
Fenix-magazin/MD/Tihana Pšenko Miloš
