–Predbožićni prijem SNV nema nikakve sadržajne veze s teološkim sadržajem pojma Božić. Organizator SNV je prije svega politička organizacija, a činjenica da je sastavnica SNV-a i SPC, koja djeluje u Hrvatskoj, ne govori o vjerskoj i kulturnoj dimenziji SNV, već posve suprotno – govori o otvorenoj demonstraciji srpskog državnog političkog profila i djelatnog karaktera SPC-a.
To u svojo najnovijoj analizi piše Marko Ljubić, politički komentator i kolumnist ističući kako je čudno da „baš nitko s tzv. ljevičarske scene ili iz velike većine medija ne upozorava na neprihvatljivo političko djelovanje inozemne državne vjerske organizacije i na otvoreno kršenje načela laičke države, u ovom slučaju od SPC-a“.
Grubo kršenje laičke političke kulture
-Čak bi bilo čudo da s tzv. desnog, nacionalnog i prokršćanskog spektra ozbiljna organizacija ili institucija sustavno, osmišljeno i argumentirano upozorava na ovaj čin grubog kršenja laičke, ili kako se pogrešno udomaćilo “sekularne“ političke kulture. Na desnici i dalje primarni interes izaziva video snimka proslave Božića u Srbiji s četničkim pjesmama, što se hrvatske javnosti nimalo ne bi trebalo ticati, neovisno o tome tko su protagonisti te proslave. To je primitivno, a nažalost vrlo uspješno skretanje pozornosti s iznimno bitnih problema u Hrvatskoj među kojima je hrvatskom državom ozakonjeno i potpomognuto političko srpstvo, na tuđe pojave i nacionalne vrijednosti, koji se hrvatskog naroda ne tiču, niti bi nam smjeli stvarati probleme nakon uspostave i obrane hrvatske države.
Čudno bi bilo da su reakcije drugačije i usmjerene na uzroke unutarhrvatskog srbovanja zbog već notorne potkapacitiranosti velike većine političke desnice u Hrvatskoj, naročito većine njihovih ključnih protagonista, koje je kao i veliki broj hrvatskih ljudi, višegodišnjim javnim presingom i nametanjem “političke i komunikacijske pravovjernosti” bilo lako naviknuti i prilagoditi, na prvi pogled, sitnicama, ali strateški izrazito opasnim standardima i opasnim procesima u Hrvatskoj. Kao i puno krajnje indikativnih elemenata i praksi u funkcioniranju društva u Hrvatskoj, to prolazi ispod ozbiljne pozornosti, pri čemu reakcije s desnice na namjerne opetovane provokativne političke poruke s toga prijema u Zagrebu, čija je svrha održati “partnersku” napetost i defanzivnu poziciju hrvatskog naroda, samo dodatno pogrešno usmjeravaju interes i pažnju ljudi, piše Ljubić i postavlja pitanja:
-Ključna su pitanja, zašto se to desetljećima ponavlja, tko je i zašto omogućio takvo srpsko političko djelovanje, tko ga i zašto ne želi, niti ne pokušava ukloniti iz političkog i javnog diskursa, tko i zašto proglašava takvo ponašanje demokratskom vrlinom državne politike i konačno, kakve su posljedice toga svega? Kako je i zašto došlo do legalizacije takve politike i javnih standarda?
Ljevičarska paradigma
-Kad govorimo o pojmu i sadržaju laičke, ili kako ljevica ustrajava “sekularne” države, pri čemu se uvijek koristi pojam “sekularna” umjesto ispravnije “laička”, zbog nužnosti održavanja prikrivenog ideološkog i antiteističkog spektra revolucionarne ljevičarske paradigme sekularizma idejno uspostavljene u Francuskoj revoluciji, koja počiva na radikalnoj odvojenosti svega vjerskog od svega državnog, nametnuta je kvalifikacija sekularna država kao sinonim slobodnih demokratskih poredaka. Sekularna država legalizira i potiče vrlo širok spektar sužavanja i potpune eliminacije vjerskih sloboda i vjerskog identiteta iz društvenosti, s izravnom namjerom da se kršćanske vrjednote potpuno i trajno potisnu i kriminaliziraju, prvo javno, zatim politički, a onda i zakonski iz državnih i društvenih sustava kršćanskih nacija Europe i zapada.
Sekularizam omogućava izravan pritisak na svakoga čovjeka i sustavnu negaciju vjerskog elementa identiteta čovjeka i društvenosti uopće, što je legalizacija antiteizma i diskriminacije vjerskog u svemu društvenome, čemu svjedočimo u političkim procesima europskih nacija, dok pojam “laička država“ ograničava djelovanje vjerskih organizacija i njihovih institucionaliziranih pripadnika u državnim službama, što je baština i kanonsko opredjeljenje Katoličke crkve, a ne samo i ne jedino država s katoličkom većinom.
U konačnici, upravo tako je reguliran odnos vjerskih organizacija i države u hrvatskom Ustavu, što se potpuno zanemaruje i „odvajanje“ se primjenjuje modelom sekularizma na vjerski identitet i društvenost čovjeka. Ovdje se u najizravnijem smislu pojmovi “laička država” i “sekularna država” usprkos istim izvorišnim značenjima polaznih termina, pri čemu treba naglasiti da je sekularnost dobila u sekularizmu izrazito antiteističku političku sadržinu s ozbiljnim udarom na slobodu čovjeka, a laička država omogućila sveopću političku jednakost ljudi bez primarne negacije ljudskog opredjeljenja, moraju dovesti u vezu sa značenjem i sadržajem demokracije, jer je na prvi pogled vidljivo da laička država ne ograničava slobodan izbor ljudi već ga potiče, a sekularizam preko sintagme “sekularna država” izravno negira slobodu čovjeka kriminalizirajući njegove vjerske vrijednosti i identitetska obilježja, što je neustavno prema hrvatskom Ustavu i Članku 3. njegovih Temeljnih odredbi, gdje se ne spominje eksplicitno jednakost i ravnopravnost prema vjerskim preferencijama, ali nema ni jednakosti, ni slobode bez njih.
Političko srpstvo u Hrvatskoj
Čitatelji mogu uvidom u Članak 3. Ustava zamijetiti da se umjesto primjerenog i nedvojbenog pojma „etnička“ koristi izrazito politički pojam „nacionalna ravnopravnost“, što nosi klicu na kojoj je legalizirano političko srpstvo u Hrvatskoj, ali i otvorena vrata legalizaciji političkog bošnjaštva, te nacionalnoj federalizaciji Hrvatske kome god s pozicija nacionalnih interesa i interesa njegove matične nacije bude trebalo. To ćemo razraditi u nastavku analize.
Uočavate li duboku kontradikciju državnih politika i procesa koji u golemoj pretežitosti počivaju na agendi sekularizma i temeljne ustavne vrjednote u slučaju djelovanja SPC-a pod okriljem SNV-a?, pita se Ljubić i nastavlja:
-Hrvatski ustavni i državni poredak je sustav takvih kontradiktornosti, toliko pravilno i organski kontradiktoran da je potpuno isključena opcija slučajnosti i neznanja. Dovoljno je samo navesti primjer ustavne sintagme „da nacionalne manjine mogu imati prava na izbor posebnih zastupnika“, koja samo potencijalno otvara takvu mogućnost, ne čineći na prvi pogled ništa dezintegracijsko, pa usporediti kojom je brzinom nakon takve otvorene mogućnosti Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina ta mogućnost iskorištena i trajno umjesto presedanski i krajnje privremeno- ozakonjena. U kontekstu osmišljenog ustavno-zakonskog kaosa s ovakvim interpretacijama politike, demokracije, države, kulture, ljudskih prava, manjinskih prava kakve su nametnute i ozakonjene u Hrvatskoj, jedino je moguće protumačiti fenomen SNV-a i tzv. domjenka ili prijama kome svjedočimo desetljećima.
Diskriminacija hrvatskih državljana izvan Hrvatske
U opsežnoj analizi, Marko Ljubić navodi kako smo „zadnjih dvadesetak godina provodi ozakonjivanje tzv. prava nacionalnih manjina uz paralelnu otvorenu diskriminaciju milijuna hrvatskih državljana izvan zemlje“.
-Sama činjenica da baš nitko s mnogobrojnih sveučilišnih katedri za ustavno pravo, europsko pravo, za politički sustav, izborne sustave, pa čak i stalni članovi Venecijanske komisije, od kojih je uvijek jedan ispred Ustavnog suda a eventualni drugi iz znanstvene zajednice, ne upozorava nikada na otvorene i često ponavljanje falsifikate da ovakvo ozakonjivanje prava nacionalnih manjina proizlazi iz tumačenja Venecijanske komisije i da je vrhunac primjene međunarodne pravne stečevine, pokazatelj je izrazito opasnog općeg stanja u zemlji.
Tome treba pridodati Pupovčevu zamjensku tezu o ustavnom patriotizmu, koju on svako malo izvlači iz rukava odgovarajući na reakcije s nacionalnog spektra, na koju također šuti akademska zajednica, politološka i pravna znanost i struka, da ni ne spominjem politike i političare koji zastanu pred tom podvalom kao pred božanskim kanonom, jer nemaju veze o toj sintagmi, pa s tim i o dubokoj podmuklosti tih pokušaja. Stvari s tim “obrazloženjima” stoje potpuno drugačije. Venecijanska komisija, inače utemeljena odlukom Vijeća Europe u jeku promjena bivših komunističkih država u državna tržižna i višestranačka politička uređenja s namjerom pomoći vlastima tih država u tranziciji i uspostavljanju funkcionalnih demokratskih poredaka, samo u izuzetnim situacijama i strogo ograničeno u formi presedana privremeno savjetuje davanje posebnih prava nacionalnim manjinama ako se zbog okolnosti kakvo je teško povijesno naslijeđe ili neposredni sukob s većinskim narodom davanjem tih prava može ohrabriti manjina na bržu – integraciju u jedinstvenu političku naciju.
Falsifikat i prevara
Svako drugačije interpretiranje i pozivanje na preporuke Venecijanske komisije je težak falsifikat i prevara, a primjena posebnih političkih prava nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, ne samo da nije dovela do uspješnije integracije manjina u hrvatsku naciju, čime se jedino moglo donekle opravdati takvo zakonodavno rješenje, nego je i manjine koje nikada nisu imale problema s tom integracijom potaknula i ohrarbirala na dezintegracijske i autonomaške postupke i prakse. Pogledajte odnos predstavnika bošnjačke manjine u Hrvatskom saboru, čak i u sastavu vladajuće demokršćanske većine, kako se odnosi prema pravima hrvatskog naroda u BIH, gdje otvoreno zastupa bošnjačku političku majorizaciju i otimanja nacionalnih prava suverenog hrvatskog naroda. Srpska nacionalna manjina je koristeći ta prava u čitavom nizu pitanja ostvarila i ozakonila, ne samo status posebnog naroda, što danas Plenković naziva partnerstvom, dakle federalni državni status, nego u obrazovanju i čitavom spektru identitetskih pitanja čisti konfederalni položaj u pravilu otvoreno suprotstavljen i neprijateljski prema hrvatskom narodu. Savršeno polazište za takav razvoj srpskih politika u Hrvatskoj je i pozivanje na odavno potrošene i bezvrijedne Erdutske sporazume, koji su iz predviđene stroge privremenosti tijekom formalne integracije Podunavlja, postali trajno uporište za razvoj političkog srpstva u Hrvatskoj, potkrijepljeno nizom ustavno-zakonskih rješenja kasnije.
Zato s govornice tzv. Božićnog prijema SNV redovito slušamo lekcije hrvatskom narodu i stalno isticanje tzv. fašističke i ustaške opasnosti, te ugroženosti Srba. To je karakteristika „partnerskog odnosa“ ravnopravnih partnera ili suparnika, koji na taj način ističu svoje pregovaračke pozicije za nastavak političke i nacionalne koegzistencije ili famoznog „suživota“.
Na toj matrici Pupovac povremeno hrvatskom narodu predlaže koncept ustavnog patriotizma kao zamjenski model povijesnoj identitetskoj i nacionalnoj državnoj integraciji, što se po njemačkom modelu primjenjuje kao rješenje za trajno kompromitirane europske narode naslijeđem nacizma ili fašizma.
Pupovčevo političko “teoretiziranje” o patriotizmu
Sve europske države, bilo višenacionalne, bile mononacionalne unitarne počivaju na temeljima povijesnih nacija, a njemačka država je pod nametnutom i samonametnutom politikom trajne denacifikacije prihvatila taj teorijski Habermasov koncept predstavljen 1986. godine, iako je prvi tu sintagmu u njemačkoj političkoj praksi spomenuo Dolf Sternberger 1979. godine u FAZ-u, bez većega odjeka, u funkciji stvaranja europske klime za ujedinjenje Njemačke, kao prevenciju rezervama Francuske i UK, pri čemu je posebno cinično kad je Pupovčevo političko “teoretiziranje” o patriotizmu u pitanju, da teza o ustavnom patriotizmu izrazito počiva na tzv. građanskom konceptu države, ističe Marko Ljubić navodeći kako „Pupovac, ozakonjeni politički Srbin, koji je moguć kao takav jedino na nacionalnoj političkoj paradigmi, s manjinske pozicije većinskom hrvatskom narodu i državi zagovara građansku državnu paradigmu i odreknuće od nacije!
Drugim riječima, Republika Hrvatska je, i treba biti, država srpskog naroda i hrvatskih građana. Naravno da nije još poentirao i otvoreno zaključio – hrvatski narod je po naravi genocidan i fašistoidan, pa je jedini lijek odreći se svoje povijesne integracije i prihvatiti ozakonjenu Pupovčevu, odnosno srpsku ideju upakiranu u globalističko-ljevičarski i antifašistički naslijeđeni ljevičarski format, a sve na polustoljetnoj internacionalizaciji hrvatske genocidnosti iz srpskih i jugoslavenskih labosa, na kojoj je politički i utemeljena agresija Srbija na Hrvatsku.
Cijelu analizu Marka Ljubića možete pročitati OVDJE
Fenix-magazin/SIM/Marko Ljubić
