Žestoki sukob Irana, Izraela i SAD se uočljivo izbjegava analizirati, s tim i predviđati rasplet kroz isticanje, čini mi se možda i najpresudnijega elementa, kako za početak sukoba, tako i za njegov završetak.
Piše: Marko Ljubić
To se u Europi s interesnim potpuno jasnim i prevlađujućim razlogom potpuno izbjegava, a Hrvatska po običaju i zbog realnog stanja u društvu, zbog pozicija moći i još više zbog projektiranih ciljeva političkih aktera, izbjegava razmotriti javno identitetsko-egzistencijalni karakter ovoga rata, da se “Vlaji” ne dosjete na tom primjeru i počnu propitivati u kakvom je stanju hrvatska nacija.
Sličnosti i razlike iranskog i izraelskog državnog koncepta
U sudaru su dva potpuno isključiva entiteta, islamski šijitski Iran, njegov izrazito klerikalni poredak razvijan preko 45 godina s povijesnim višestoljetnim islamskim biljegom, nasuprot vrlo sličnog koncepta države Izrael, koji u državnoj politici baštini snažnu povijesnu osobnost židovskog naroda.
SAD u taj sukob unose svega po malo, ali kod njih dominiraju pragmatični i geopolitički imperijalni interesi, koji imaju povratni utjecaj na identitet američke nacije jer je na tom konceptu i uspostavljena, pa su usprkos golemoj nadmoći u svim elementima rata, realno najslabija strana u tom sukobu.
Iranska državna integracija
Iran je država uspostavljena na najdubljoj integrativnoj pripadnosti, na vjerskom identitetu, koji je uz sve ostalo, pa i usprkos nevjerojatnoj brutalnosti režima, uvijek bio presudan za neprelaženje crte opće pobune naroda protiv vlasti. Šijitski islam počiva na dubokoj odanosti mulama, šijitskim teološkim učenjacima, koje se smatra nepogriješivima u tumačenju Božje naravi, ali zbog integracije u državni poredak i u tumačenju društvenosti i državnosti. Kad se vjerska nepogrješivost u stoljećima duboko ukorijenjenom identitetu ljudi poistovijeti s državnim poretkom koga personificiraju mule i u civilizaciji u kojoj ljudski ovozemaljski život nema ni približnu cijenu kao u Europi ili SAD-u, zbog višestoljetnih krvavih totalitarnih režima, dobije se državni poredak koga je nemoguće uništiti materijalnim ili egzistencijalnim nasrtajima. To je ta kritična crta pokornosti i odanosti režimu, pogotovo u iskustvenim situacijama kada režim ubija, progoni, sprječava i zatire procese u svome narodu. Zato Iran tako uspješno zatire svaku, makar i milijunsku masovnu pobunu, desetljećima unazad, jer u masi od nešto manje od sto milijuna pokornih ljudi pred božanski materijaliziranim režimom milijun pobunjenika ne mogu baš ništa. Pogotovo kad ti pobunjenici i njihovi vođe polaze od ovozemaljskih problema i interesa, pa je i njihova dekapitacija i teror nad njima dovoljno uvjerljiv mehanizam za pacifikaciju jer im je važniji život na zemlji nego u raju. Da je deset puta manje islamističkih fanatika izašlo na ulice protiv bilo kojeg umjesto protiv klerikalnog režima, nikakva ubijanja ne bi zaustavila pobunu i režim bi pao. U jednom trenutku dvadesetoga stoljeća vrlo slično su postupali i djelovali komunisti, s marginalnih pozicija fanatičnošću svojih pripadnika su rušili režime.
A to se u Iranu ne može nikako dogoditi, jer upravo režim počiva na fanatizmu mase.
Sličnosti Irana i Rusije
Izrazito je pogrešno danas Iranu davati ili pridavati identitetsku narav Perzije pozivajući se na preko pedeset posto Perzijanaca, jer su kroz stoljeća ti ljudi integrirani isključivo kroz pripadnost šijitskom islamu. Perzije i predislamske povijesti je u tim procesima potpuno nestalo, pogotovo što su tu povijest sustavno stoljećima razarale mule svojim učenjem. Perziju su šijiti protjerali iz Irana, isto kao što su revolucionarne i prosvjetiteljske ideje, pokreti i sustavi 18.19. i 20. stoljeća iz Europe sustavno protjerivali kršćansku i judaističku povijest, selektivno se oslanjajući na helenističku antropocentričnu i rimsku carističku imperijalnu baštinu. To je u nekadašnjoj Perziji, današnjem Iranu dovelo do fantastične homogenizacije, u Europi, u velikoj mjeri i u Hrvatskoj, do dezintegracije identiteta i društvenosti. Zato Europa, ni SAD koje su specifičan ekvivalent te Europe, ne mogu poraziti islamski režim u Iranu, makar pobili pola Iranaca. Konačno, zato Zapad ne može dovesti Ukrajinu nikada do pobjede protiv Rusije ili, kako se euforično najavljivalo do poraza Rusije, neovisno o atomskom oružju, jer to ne bi mogli ni da ga nema. Jednostavno, Rusija je integriranija politička nacija na nizu povijesnih elemenata nego će Europa u cjelini kojoj se silovito teži ikada biti. U tim odnosima se neprijatelju ili suparniku mogu nanijeti štete, ali ga se ne može poraziti.
Opet pozivam čitatelje na neposredno povijesno iskustvo hrvatskog naroda krajem 20. stoljeća i reakciju na agresiju Srbije, a dobrim dijelom i na nasrtaje muslimanskih snaga u Srednjoj Bosni.
Integracija Izraela
S druge strane, Izrael ima specifičnu nacionalno-državnu integraciju satkanu od snažne povijesno-identitetske memorije, značajnije od vjerske pripadnosti, ali s kojom ta memorija nije u sustavnom sukobu, većinom se nadopunjuje i u velikoj većini služi kao dodatni integrativni faktor države i suvremene nacije.
Povijesna memorija današnjeg Izraela je objedinila strahovitu dubinu, od egipatskog ropstva, preko Mojsija, zatim Holokausta, pa preko otvorenog i stalnog neprijateljstva s muslimanskim državama Bliskog istoka, stanja permanentnog rata i egzistencijalnog opstanka, pa uz kombinaciju suvremenih državnih motiva i pragmatičnih interesa, upravo ta dimenzija današnjeg Izraela ima istu identitetsku i povijesnu snagu kao šijitsko islamska identitetska dimenzija države Iran.
Ta dva identiteta ne mogu u miru koegzistirati u fizičkoj blizini i na istom geopolitičkom prostoru, pri čemu je gotovo nebitno tko koga primarno nastoji eliminirati i to predstavlja ključnim državnim ciljom.
Još od 1979. godine Iran svojim temeljnim državnim ciljem otvoreno proglašava uništenje države Izrael. To je postalo materijalizirana državna komponenta stoljećima stvaranoga antagonističkog identiteta prema Židovima, jednako kao i židovskog identiteta prema islamu. To se ne može trajno i civilizacijski nadići, ratom nikako. Niz je raloga za tu državnu paradigmi današnjeg Irana, a ponajvažniji je nametnuti se kao apsolutni primus inter pares u muslimanskom, u ovom slučaju sunitskom daleko brojnijem i snažnijem bliskoistočnom svijetu.
U ratu Izraela i Irana ne može biti neriješenog ishoda, niti će ga biti dok jedna strana ne bude poražena i zbrisana s lica zemlje. Naime, iranski klerikalni poredak nikako ne može odustati od uništenja Izraela, a Izrael ne može očekivati mirno taj pokušaj i ne nastojati uništiti taj državni poredak.
Ovaj rat neće uništiti iranski režim, samo će ga legitimirati među devedeset milijuna ljudi, koji, koliko god imali podozrenja međusobno i u čitavom nizu stvari neprijateljskog odnosa, jednostavno ne mogu i neće prijeći crtu, koja bi značila zanemarivanje povijesno-identitetske isključivosti prema Izraelu, posredno i prema SAD, zbog neslaganja s režimom.
Hvala vam što u sve većem broju pratite “Rasprave o državi”. Ako još niste, pretplatite se besplatno i anonimno u tri brza koraka. Unesite e-mail adresu, pritisnite “subscribe” i odaberite opciju “no pledge”.
Rat svjetova i značaj UAE
S puno uporišta se zato ovaj rat može nazvati i ratom svjetova, što pokazuju neupućenima iznenađujući žestoki udari Irana na UAE, posebno na Dubai. Prema dostupnim podacima na tu arapsku sunitsku muslimansku zemlju je ispaljeno vojno neproporcionalno puno projektila, gotovo kao i na Izrael, a razlog je simbolika Emirata u tom dijelu muslimanskog svijeta, koji desetljećima grade svoje društvo na neisključivosti državnog islama prema kršćanskoj civilizaciji. Naime, rukovodstvu Emirata ni najrigidniji islamisti ne mogu osporiti predanost islamskoj vjeri i tradiciji, a njihova vizija osvajanja svijeta za razliku od islamističke isključivosti i agresivnosti počiva na susretu i suradnji civilizacija, što dubinski osporava koncept Islamske Republike Iran. Zato su Emirati u toj eskalaciji možda i strateški opasniji neprijatelj od SAD-a i Izraela, jer se nikada nitko ozbiljne kritične snage u Iranu neće pozvati na Ameriku i Izrael kao na primjer, a na muslimanske Emirate vrlo lako hoće.
Na toj crti odnosi Iranaca i režima postaju sporedni, unutarnje obiteljsko pitanje, a izazov rata svjetova s tipskim neprijateljima SAD-om i Izraelom postaje ne samo i ne nikako pragmatično, već eshatološko praiskonsko pitanje i postaje rat do zadnjega Iranca.
Ni daleko slabije integrirane zajednice, narode i nacije, neusporedivo malobrojnije, nemoguće je poraziti do razine ovladavanja njima i uspostavljanja održive društvene hijerarhije.
Hrvati to znaju kao rijetko tko.
Promašenost pragmatične cijene i zapadne zablude
Tu pragmatična cijena gubi vrijednost, pa nikakvo bombardiranje ili povratak u “kameno doba“ neće oslabiti iranski otpor, niti primarno duhovnu povezanost rigidnog režima i naroda.
Zabluda je polaziti od toga da iranski režim počiva samo na nasilju, koliko god to zapadnjaci iz svoje vlastite antropocentrističke ili pogotovo građanske perspektive gledali tako. Kao što smo rekli, mule su božanskom voljom nepogrješive i sve što rade je božja volja. To se ne odnosi samo na izrazito učene teologe i vjerske učenjake, nego i na obične imame.
Pozicija Donalda Trumpa
Donald Trump je izvan svake sumnje, pogotovo u svom drugom mandatu, u egzistencijalno uvjetovanom ratu s globalističkim reformatorima zapadnog kršćanskog svijeta, koji u potpunosti vladaju zapadno-europskim državama, ali i društvima. Njegovi motivi su izrazito pragmatični, a pozivanje na povratak “divljezapadnoj tradiciji“ Amerike je, koliko god to izgledalo nesofisticirano, neproduhovljeno i u biti surovo, svojevrsni poziv na povratak staroj prokršćanskoj civilizaciji, nasuprot ljevičarskoj reformaciji uništenja povijesti. S tih pozicija Trumpova Amerika može slomiti globalističko-ljevičarski poredak i nesumnjivo zlo na kome je civilizacijski uspostavljen, jer se u globalnom smislu u tom američkom i svjetskom sukobu može djelomično osloniti na tradicije pravoslavlja i Rusije, u konačnici na carističku pragmatičnost globalnog suparnika Kine, ali i na većinu muslimanskih država, koje se u sunitskom svijetu odriču silom prilika i primjerom iznimno uspješnih država kao Emirati, imperijalnih ambicija i nasilnog državnog nametanja moralnih normi. Suočeni s izborom getoizacije i zaostajanja u razvoju i integracije s do jučer neprihvatljivim svijetom, prihvatili su Abrahamske sporazume, što ih nužno dodatno dovodi u sukob sa šijitskim takmacem.
Ključna snaga iranskog režima
No, današnji iranski režim se s tih pozicija ne može uništiti, bar ne onako i onoliko koliko bi to želio Izrael, niti može presudno utjecati na njegovu narav. Ovladati Iranom ne može nikako, jer je oružje i moć kojima raspolaže jednostavno nemoćna pred ključnom snagom iranskog režima. Ta snaga nije pragmatične naravi, to je identitetsko integrativna moć poretka.
Isključivo na toj točci valja gledati perspektivu ovoga rata i na njoj tražiti racionalno uporište predstojećih odluka izraelske i američke države, koje se zbog karaktera svojih društava, usprkos specifičnoj egzistencijalnoj militantnosti Izraela, moraju ponašati puno pragmatičnije neko iransko rukovodstvo.
Koncept „papinske državnosti“
Zašto se u Hrvatskoj i u Europi gotovo uopće ne raspravlja o tim polazištima, niti ih se praktično spominje u svakodnevnim analizama ovoga rata?
Odgovor se posredno skriva u prethodnom dijelu teksta, a izravno glasi – zato da se ne otvori pitanje koncepta hrvatskog i europskih društava i integracija na kojima se pokušavaju pretežito uspostaviti pod utjecajem krajnje dominantnih dezintegrirajućih državnih i javnih poredaka. To pitanje vodi u bit stvari, a u krajnjem je presudno za povijesni opstanak europskih naroda, posredno i ljudi u tim povijesnim zajednicama.
Europa je u već u 16. 17. i konačno u 18. stoljeću u potpunosti prestala funkcionirati po modelu “papinske državnosti“, a simbolički se ta promjena nastoji povezati s Francuskom buržoaskom revolucijom i Prosvjetiteljstvom, iako je s druge strane poznato da je i Katolička crkva postupno odbacivala status državnog utjelovljenja vjere, snažno se usmjeravajući na moralno područje društvenosti.
Uništenje „starog“ i nametanje „novog morala“
U taj prostor, koji je Crkva, što unutarnjom evolucijom, što revolucionarnim izvanjskim utjecajima i nasiljem, napuštala i napustila potpuno u zapadnom kršćanskom svijetu tijekom 19. stoljeća, silovito su ušle revolucionarne filozofske, pa onda političke doktrine i inicijative, krajnje neprijateljski raspoložene prema “starom moralu“ i dotadašnjoj povijesnoj društvenosti, odnosno prema samim temeljima dotadašnje društvene integracije. Moralo se stvoriti novu integraciju, novu revolucionarnu i sveobuhvatnu religiju, a koncept je bio na građanskoj individualističkoj paradigmi i idealu osobne slobode suprotstavljene svakoj integraciji. Da bi se u tome uspjelo, moralo se uspostaviti novi moralni kodeks, a istodobno uništiti dotadašnji, pa su prosvjetiteljske, kasnije marksističke, neomarksističke i danas formalno globalističko-ljevičarske ljudskopravaške doktrine i njihovi nositelji, od teoretičara, filozofa do političara morale osmisliti novu integraciju države i morala. To nije bilo moguće bez silovitoga pritiska na Crkvu, čija je povijesna i identitetska moralna pozicija bila stalna prijetnja i polazište propitivanja novih moralnih i društvenih normi. Otud latentan sukob suvremene europske građanske države i Katoličke crkve, koji je naročito bio izražen eskalacijom totalitarnih globalističkih i internacionalističkih poredaka dvadesetog stoljeća, nacionalsocijalizma i komunizma.
Razaranje kršćanske integrativnosti
Katolička crkva, ali i kršćanstvo u cjelini u nepravoslavnim zemljama, je bila crvena krpa tim režimima. Zapadnu Europu je zbog niza razloga to identitetski i integracijski gotovo razorilo, a njen identitetski poredak danas primarno počiva na egzistencijalnom blagostanju i integracijskim iluzijama, koje nisu ništa drugo do potpuna dezintegracija, dok je Srednja i Istočna Europa u okovima komunizma svoj identitetski kod nužno čuvala i očuvala u čuvanju vjerskog identiteta kao svojevrsnoj kralježnici sna o nacionalnoj slobodi.
Hrvatskom narodu je gotovo u potpunosti za vrijeme jugoslavenskog komunističkog poretka Katolička crkva održavala svjetlo integracije i nacionalne slobode, što je bio temelj nacionalnog političkog oslobođenja i ratne pobjede protiv daleko nadmoćnijeg ratnog neprijatelja, ali i političkog neprijateljstva zapadne demokratske građanske Europe.
Primjer hrvatske pobjedničke integracije
Na toj povijesnoj i moralnoj integraciji je hrvatski narod pobijedio Srbiju i muslimanske snage u Srednjoj Bosni. Ne ni na kakvom antifašizmu, ni na kakvom liberalizmu ili na idealima tzv. liberalne demokracije. Pogotovo ne na europejstvu kojim se danas upravo u Hrvatskoj arbitrira naciji i nameću dezintegracijske vrijednosti, predstavljajući pojam europejstva nečim nadnacionalnim i moralnim imperativom, čime se zapravo nanosi golema šteta prirodnoj integraciji europskih naroda.
Zbog te identitetske integracijske uloge Katoličke crkve se danas u Hrvatskoj tako brutalno nasrće na katolike nerijetko otvoreno, a sustavno podmuklo i državnim politikama tijekom svih trideset poslijeratnih godina.
Srpska ratna brutalnost je svakako doprinijela otporu jednoga dijela pripadnika hrvatske nacije drugih etničkih i etičkih profila, ali oslonac državnoj politici osamostaljenja i obrane je bio hrvatski nacionalni i katolički identitet. Iako je Srbija bila iznimno snažno integrirana, više državnim naslijeđem i pogodnostima najbrojnijeg naroda u Jugoslaviji, a manje utjecajem SPC u samome narodu, daleko integriranija od svake zapadnoeuropske nacije u tom trenutku, nije usprkos golemoj vojnoj i državnoj infrastrukturnoj nadmoći imala nikakve šanse protiv ratnika koji su bili spremni dati život za svoj cilj. A bit stvari je bio upravo u tome što je taj cilj bio jako široko prihvaćen među hrvatskim narodom. Hrvatska je tada imala puno takvih ljudi, a taj profil čovjeka nije moguć bez snažne vjere i usvojenog kršćanskog stava o smislu i svrsi života. Bez kršćanstva kao neupitnog integrativnog elementa europske nacije danas nemaju izgleda, jer baš nijedan supstitut, koji se s državnih, medijskih, kvaziteoretskih i pseudofilozofskih pozicija silovito nameće potaknuto golemim financijskim i egzistencijalnim benefitima, na kraju ne nudi smislen odgovor o životu, niti može biti motiv žrtvovanja života.
Zapadna Europa nema nikakvih izgleda
Zato Europa danas, govorim o zapadnoj Europi, nema nikakvih izgleda, jer je praktično uništila integrativni temelj svojih nacija, bez kojih nema Europe. Hrvatska vrlo vjerojatno još uvijek ima, niz je indicija za to, ali trideset godina nametanja zamjenskih “progresivnih” antivrjednota kroz državne i paradržavne politike, napravilo je goleme pukotine u hrvatskoj naciji. Zato je krajnji trenutak reseta na izvorne državne pozicije ili će nas val izbaciti na neku hrid s koje neće biti odsukavanja. Vrlo je dokazivo i vidljivo silovito sustavno oduzimanje moralne društvene pozicije Katoličkoj crkvi, čemu se zbog različitih razloga sve jasnije prilagođava i ona sama svojim nedjelovanjem ili javnim djelovanjem.
Ubitačna pozicija civilizacijske krivnje
Hrvatska i Europa čak i da hoće ne mogu nikada postati današnji Iran, što nije s civilizacijskog stajališta ni dobro, ni loše, niti je prednost, niti slabost, pogotovo ne nadmoć nad iranskim narodom. Jednostavno, svatko ima svoje povijesno obilježje i integracijsku strukturu na kojoj počiva.
No, kao i Iran, ili kao Izrael mogu i trebaju imati svoju snažnu integracijsku osnovu i narav, bez koje upravo pred iranskim fundamentalizmom nemaju izgleda. Ne može Nijemac, Francuz, Englez, Hrvat, kojima je nametnuta civilizacijska krivnja i moralna stigma upravo od svoje društvene i državne hijerarhije, odgovoriti na neprijateljske namjere indoktriniranog iranskog vjernika čiji je moralni imperativ vrijedan života.
Upravo na to individualno moralno polazište su antifašisti u Hrvatskoj doveli nezanemariv udio hrvatskih ljudi, a europski ljevičarski globalisti opasnu masu pripadnika europskih nacija.
Trump u Americi politikom borbe protiv američke krivnje, koja je polazište sumanutih migracijskih politika prethodnih administracija Demokrata, nastoji resetirati Ameriku, a to ne može bez globalne nadmoći i benefita Amerikancima iz te nadmoći.
Zbog svega navedenog se u Hrvatskoj i u Europi uopće ne pokreću ovakve rasprave, ne samo ovom prilikom, nego u različitim situacijama prethodnih desetljeća, pogotovo oko suludih migracijskih politika, a kad i gdje se iniciraju, bivaju ili ugušene, ili potisnute, često primjenom i sistemskog nasilja.
Fenix-magazin/MD/Marko Ljubić
