Mario Šoštar, hrvatski je pisac iz Kitzingena u Bavarskoj. Njegovi romani gotovo su jednako popularni i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, a posljednji roman ‘Projekt 1000-100-1-0’, špijunske tematike, bilježi velik uspjeh kod njemačkih čitatelja.
Mario je rođen u Zagrebu, djetinjstvo je dijelom proveo u Hrvatskoj, dijelom u Njemačkoj. Godine 2015. po treći se put doselio u Njemačku, gdje je i danas. Prije toga je sedam godina proveo u Afganistanu u američkim vojnim bazam, radeći kao civilni djelatnik (kuhar, kasnije šef kuhinje i supervizor). Oko pola godine je radio u Švedskoj kao vozač kamiona, nekoliko mjeseci u Iraku na naftnom polju (catering supervizor) i sad ponovno radi kao vozač kamiona u Njemačkoj. Do kada će to biti, ne zna, ali zasad je zadovoljan jer mu ostaje dovoljno vremena za pisanje romana.
FM: Roman „Projekt 1000-100-1-0“, napeti je špijunski triler na 304 stranice. Preko noći je postao hit. Što zapravo znači naslov?
– Za one koji nisu čitali roman, naslov zapravo predstavlja jedan revolucionarni izum: 1000 kubičnih centimetara, 100 kilovata snage, 1 litra potrošnje goriva na 100 kilometara, 0 grama štetnih emisije CO2. Radnja je smještena u 1980. godini i odvija se velikim dijelom na Bliskom i Srednjem istoku, ali pod okriljem velikih sila koje su tada dominirale hladnim ratom. Žanr je hladnoratovski triler, a recimo da je Robert Ludlum utjecao na to da napišem takav roman.
FM: Dva Vaša romana su tematski i radnjom vezana uz Njemačku. Riječ je o „Mikrofilmu“ i njegovom nastavku „Elementu“.
– Da, ideju za njih sam dobio dok sam proučavao Treći Reich, pa sam u „Mikrofilmu“ obradio jednu temu koja se mogla na taj način dogoditi. Je ili nije, to ne znamo, jer Treći Reich i Drugi svjetski rat još su puni tajni i nepoznanica koje se tek sad otkrivaju. Roman „Mikrofilm“ je priča o Mariu Becku, koji je međunarodni tajni agent i uvučen je u akciju spašavanja svoje sestre koja je samo uvod u otkrivanje novog, nepoznatog svijeta, u kojem glavni junak igrom slučaja postaje tajni agent i biva uvučen u situacije i događaje za koje nije ni slutio da bi se mogli odigrati. „Element“ se dogodio slučajno. Dobar dio radnje se događa u Afganistanu i u njemu susjednim državama, koje dosta dobro poznajem, pogotovo Indiju. Tako da sam mjesta koja su opisana uglavnom proputovao i bio u njima, pa bi se moglo reći da je jednim malim dijelom taj roman i putopis.
„Državni prijatelj“
FM: Roman „Državni prijatelj broj 1“ dugo je bio na listi među najboljim domaćim knjigama na društvenim mrežama. Čitatelji ga čitaju i u Njemačkoj. Glavni lik je Martin Knappe, inspektor Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Upravo je taj roman bio pravo osvježenje na književnoj sceni.
– Tko je pratio situaciju na području bivše Jugoslavije po njezinom raspadu, naići će na likove koji će ga asocirati na osobe iz stvarnog života. Roman sam pisao na temelju tih stvarnih događaja i likova, ali sam ih, naravno, samo upotrijebio u fiktivne svrhe, budući da se u stvarnosti sve drugačije odigralo.
FM: „U srcu komunizma“ je roman koji je najbolje prošao u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini.
– Taj sam roman pisao 1993., a radnja je smještana u 1983., u doba hladnog rata. Tako, nekako me zanimalo, kakva je bila vjerojatnost da se američka špijunska podmornica probije iz Crnog mora preko Dunava do Austrije, a da pritom prijeđe gotovo sve komunističke zemlje. Po tome je i nastao naslov, jer se podmornica probija kroz samo srce komunizma.
Život je pun uspona i padova
FM: Kakva su vaša iskustva s izdavačima u Hrvatskoj?
– „U srcu komunizma“ je čak i Ministarstvo kulture sufinanciralo tisak. U Hrvatskoj nije problem pronaći izdavača, ali je problem prodaja knjiga, a pogotovo naplata. Malo smo tržište. Prije deset godina smo imali mnogo više knjižara nego danas, a vjerojatno i više čitatelja. Nekad su se u tramvaju ili vlaku čitale knjige. Danas svi tipkaju po mobitelu.
FM: Kojeg književnika ili književnicu bi rado pozvali na ručak, večeru i razgovor?
– Johna Grishama. Ponajprije da ga pitam je li američko zakonodavstvo i zanimanje pravnika takvo kakvim ga on opisuje u svojim romanima. Jer, ponekad se ne mogu načuditi nekim stvarima i temama koje obrađuje. S obzirom da je sâm pravnik, ne bih se iznenadio da je to sve pokupio iz stvarnog života i svojeg pravnog iskustva, pa malo začinio.
FM: Što mislite kakva je budućnost čitanja/pisanja?
– Da su to u starom Egiptu pitali onog lika što je na papirusu pisao hijeroglife, sumnjam da bi pomislio kako ćemo mi danas pisati i čitati iz zabave. Nekad je pisanje bila ozbiljna obveza, a čitanje privilegija. Nama se posrećilo s Gutenbergom kad je pojednostavio tisak, i tako masama omogućio čitanje te se možemo smatrati sretnicima što smo privilegirani da imamo neograničene mogućnosti čitanja. Ali mi se čini da se čitanje zapostavlja i da mladi sve više vremena provode listajući objave po Internetu u potrazi za kratkotrajnom zabavom. Mobitel je ipak lakši od knjige.
FM: Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima?
– Nema tu nekog savjeta zašto i o čemu pisati. Šteta je samo ako se talent pospremi u ladicu. Ja kad napišem knjigu, ako je ona zabavila ili poučila jednog jedinog čitatelja, to mi je sasvim dovoljno. Tko posjeduje taj prirodan talent za izražavanje, ne smije ga držati u kavezu, jer time uskraćuje sebi zadovoljstvo izražavanja, a čitatelju uskraćuje zadovoljstvo uživanja tog izražavanja. Tko piše, svoje misli prenosi drugima i na taj način komunicira s velikim brojem čitatelja, a ako se te misli dopadnu čitateljima, onda će mu postati jasno kakvu bi grešku napravio da je te misli sebično zadržao za sebe.
Fenix-magazin/MD/Kruno Šafranić
