– Postala sam prava ovisnica – otkriva Marijana Ćorković, grafičarka i plesačica Flamenca iz Gaggenaua nedaleko Baden-Badena. O čemu? – Naravno o Flamencu i humanitarnom radu – smije se.
Ples kojeg posebnim čini njegova energija i emocija koju plesač može izraziti kroz svaki pokret, od tuge i bola pa do radosti, počela je plesati prije desetak godina.
– Bila sam na jednoj Flamenco predstavi. Učinio mi se strastven. Poželjela sam ga naučiti plesati – priča Marijana o svojim prvim plesnim koracima.
Otišla je u Karlsruhe i upisala se na tečaj plesa. Podučavala ju je plesačica i koreografkinja Carina La Debla, podrijetlom Njemica koja već godinama živi u Sevilli, gdje je popularna. Otputovala je u Sevillu i nakon mjesec dana se vratila u Njemačku, ranjavih nogu i s pet kilograma manje, ali ispunjene duše i još većom željom za Flamencom.
Izvukao me iz nekih teških životnih situacija
Dva puta tjedno vozi više od pedeset kilometara kako bi u plesnom studiju u Bruchsalu početnike podučavala Flamencu. – Imala sam razdoblja u životu kad mi je Flamenco bio terapija za sve. Izvukao me iz nekih teških životnih situacija – priča Marijana.
S Carinom La Debla je do danas veže lijepo prijateljstvo. Nedavno je nastupila na jednoj plesnoj večeri kao gost Carine La Debla. – Zapravo je to bilo iznenađenje. Izvukla me iz publike i pozvala da plešem s njom u znak zahvalnosti za dugogodišnje prijateljstvo. Bila mi je velika čast plesati s takvom jednom poznatom flamenco plesačicom – govori Marijana.
Rodila sam se s tim sindromom i neizlječiv je
Ples nije jedino što Marijanu Ćorković ispunja. Već se dugo godina bavi humanitarnim radom. – Moja majka se uvijek sjeti jednog događaja iz mog djetinjstva kad mi je bilo osam godina. Gledali smo televizijsku reportažu o sirotištu. Tada sam prvi put čula riječ: “Waisenkinder”. Majka mi je pokušala objasniti da tako zovu djecu koja nemaju ni mamu ni tatu. Kako to nemaju?, pitala sam je. Nisam to mogla shvatiti u svojoj dječjoj glavici. Rekla mi je kako su djeca ostala sama jer su im roditelji možda bolesni i da postoji kuća u kojoj žive takva djeca: Waisenhaus, a oni se zovu Waisenkinder. Pogledala sam je i rekla: kad budem velika i kad budem imati novca, napravit ću kuću i biti im mama – prisjeća se Marijana i dalje govori: Bilo mi je žao sto su sami, boljelo me jer ta djeca nemaju mogućnost doživjeti toplinu i ljubav koju roditelji daju svojoj djeci.
Kaže, kako je već u djetinjstvu predosjećala put kojim će krenuti. – Uvijek sam htjela pomagati drugim ljudima, bilo prijateljima u nevolji, ili siromašnima. Skupljala sam hranu, odjeću, sve za što sam smatrala da bi nekome moglo pomoći. Nijemci znaju za pojam “helfer-syndrom”. Mislim da sam se jednostavno rodila s tim sindromom i da je to neizlječivo– smije se.
Učini dobro i ne kaji se, učini loše i nadaj se!
Dugo godina je pomagala siromašne po cijeloj Hrvatskoj. – Upoznala sam Sanelu Mlinarić, voditeljicu Udruge „Anđeo bez krila“ . Čovjek ponekad nekog sretne i zna da ima neku nevidljivu vezu s njim. Meni je tako bilo s tom ženom. Ona diše, radi, čini i svu energiju usmjerava prema onome tko treba pomoć, baš kao i što sama činim – govori Marijana.
Prije godinu dana je prvi puta javno “priznala” čime se bavi u slobodno vrijeme i pokrenula akciju “Učini dobro-ne kaj se, učini loše – nadaj se.”
– Pokrenula sam facebook akciju i moji prijatelji su reagirali. Ne mogu ni opisati osjećaj koji vas obuzme kad vidite kako ljudi nude pomoć, od hrane, do dječjih igračaka, slatkiša za djecu pa sve do krevetnine – priča.
Sve je to odnijela pred Božić siromašnoj djeci u Hrvatsku, a u vrijeme poplava u Hrvatskoj i BiH-e, njeni facebook prijatelji su je zasuli porukama, raspitujući se hoće l
i organizirati i akciju pomoći žrtvama poplavljenih područja. Organizirala je i iz Stuttgarta je krenula pomoć prema žrtvama. Sad joj stižu ponude za organizaciju pomoći uoči Božića. Pokrenula je akciju “Ich teile mein Weihnachten 2014 mit Dir”. Osim njenih prijatelja koji su je do sada podržavali, u akciju su se uključili i nepoznati, dobri ljudi nakon što su vidjeli objavu na Facebooku. Gotovo svaki dan, Marijana prikuplja pomoć.
Ostatak teksta pročitajte u tiskanom izdanju Fenixa koji je na kolodvorima i kioscima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luksemburgu do 10.siječnja 2015 godine.
Marijana Dokoza
