Jedna od najboljih hrvatskih pjesnikinja, Marija Dubravac, koja već 50 godina živi u Australiji (rodom iz Štitara, Slavonija) ovih je dana objavila novu, sedmu, knjigu pjesama – „Dok mu hrašće bura vije“.
Knjiga donosi (na oko 440 stranica) niz domoljubnih pjesama, od koje su mnoge posvećene hrvatskim braniteljima, Domovini, obitelji, ili pak dobro poznatim povijesnim ličnostima i događanjima. Mnoge su joj i uglazbljene, a poglavito se ističu one koje je uglazbio Stanko Šarić i snimio s „Najboljim hrvatskim tamburašima“.
U predgovoru Žarko Dugandžić piše da je riječ o književnici koja je „potpuno uživljena u svaku poru hrvatskog bića, koja izgara za svojim rodnim krajem, za Hrvatskom, kojoj je posvetila svaki trenutak svojega ovozemaljskog života“ te da je ona „svjetionik hrvatskog domoljublja.“
„Kako bi lakše razumjeli moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969.-1991., zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela Štitare, moje rodno selo, te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih – svojedobno je kazala, prigodom otkrivanja njezine spomen-ploče i zasađenog hrasta njoj u čast u parku osnovne škole u njezinom rodnom mjestu. Tada je i poručila da je svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i roditelja pretočila u pjesme, koje su joj, ustvrdila je, bila „najveća utjeha na trnovitim putovima tuđine“.
Svoju zbirku, ilustriranu brojnim fotografijama, s ljubavlju je posvetila „svakom živom i pokojnom hrvatskom iseljeniku – patniku, istinskom domoljubu, na sve četiri strane svijeta, koji unatoč proživljenim mukama u tuđini, poput stoljetnoga hrasta, čije grane trgahu najljući cikloni i oluje, ostade neslomljiv, vjeran Bogu i idealima svojih predaka“.
Na kraju ove vrijedne i zanimljive knjige, književnica je objavila i popis hrvatskih domoljuba: ubijenih, nestalih i onih koje UDBA nije uspjela ubiti ili oteti.
Sve u svemu, ovo je, po ocjenama kritičara, a još više njenih brojnih čitatelja, odlična, sjajna zbirka pjesama, vrhunske, originalne majstorice pisane riječi.
Fenix-magazin/IM/Mladen Pavković
