Od poznatijih hrvatskih pjesnika pisanjem sonetnoga vijenca okušali su se Silvije Strahimir Kranjčević, Franjo Marković i Augustin Harambašić. Pa ipak, jedan od najpoznatijih pjesnika na tom području je slovenski pjesnik Franc Prešern sa svojim djelom „Magistrale“, koje je posvetio Julijani Primicovoj, ženi u koju je bio zaljubljen. Ljubav dominira i u spomenutoj zbirci sonetnih vijenaca hrvatske pjesnikinje Ljerke Mikić.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Ljerka Mikić ne samo da je smogla hrabrosti upustiti se u ovaj težak pjesnički pothvat, nego nam u zbirci dariva sedam sonetnih vijenaca koji su misaono i pjesnički međusobno povezani. U svih sedam sonetnih vijenaca je utkana ideja o vrijednosti ljubavi, dobrote i nade u ljudskom životu.
Prvi sonetni vijenac govori o jakoj povezanosti s onima koji su nam darovali život, dok sedmi poručuje da ljudska nada leži u tome da sve ima svoj smisao, kako početak života tako i njegov zemaljski kraj. U centru Ljerkinog pjevanja stoji Onaj koji je udahnuo život svemu, koji je istovremeno u svem i iznad svega. U duhu svetog Franje pjesnikinja upozorava da Bog nije stvorio čovjeka kako bi bio gospodar nego pravedni kućepazitelj, čiji je zadatak budno bdjeti nad svim stvorenim, očuvati sklad između sebe, prirode i Stvoritelja. Stihovi su pun metafora koje na vrlo dojmljiv način pojačavaju snagu izrečenih misli, potiču čitatelja da razmišlja o onome što čita.
Sonetni vijenci
Utoliko se može reći da je zbirka sonetnih vijenaca „U korijenima“ veliki dar čitateljima koji ih potiče i nadahnjuje na promišljanje o dubljoj povezanosti svega što jest s Onim koji je sve podario iz ljubavi. Ta spoznaja bi trebala potaknuti i čitatelja na ljubav. Poziv na ljubav se provlači kroz stihove Ljerkinih sonetnih vijenaca, i to ne bilo kakvu ljubav, nego na onu koja je uronjena duboko u zajedništvo s Onim koji je Alfa i Omega svega stvorenoga: čovjeka, prirode, čitavoga svemira. Upravo na temeljima te ljubavi gradi pjesnikinja nadu da će sve, i pored ljudskih zabluda, završiti jednoga dana dobro. Sve počinje izljevom ljubavi u prvom sonetnom vijencu, a završava u zadnjem, i to bezgraničnom nadom da će sve na kraju dana uz Božju i ljudsku ljubav završiti dobro.
U prvom sonetnom vijencu „Put k Suncu“ pjesnikinja govori o dubini ljubavi koja veže roditelje i djecu. To je ona ljubav koja se nosi ispod kože, čije tragove ne može izbrisati nitko, to je ona ljubav koja istovremeno blagoslivlja. Ta ljubav diže u visine, usmjerava čovjeka k Suncu dok se kreće dolinama i bregovima, kad je na putu lako, ali i kad je teško. To je ljubav koja je omogućila voljenom da na njezinoj cesti gradi svoje nove staze. Rastanak, kaže ushićeno pjesnikinja, nije kraj, nego prilika za novi susret. Ispunjena nadom i vjerom, ohrabruje riječima kako će se čovjek s voljenima ponovno sresti. Tako pjeva: „tamo gdje jeste, jednom ću doći“. Taj susret će se dogoditi u Zavičaju. A taj Zavičaj se ne određuje ustaljenom normom razmišljanja, kao što je prostor rođenja, nego mjestom gdje se srce osjeća dobro, gdje se susreću dobivena i darovana ljubav. Ljerka taj prostor opisuje snažnom metaforom kad kaže da tamo sunce obasjava i noć. To je, eshatološki gledano, onaj prostor trajne sreće, prostor koji ne poznaje smrt nego samo život.
Riječi iz dubine duše
U drugom sonetnom vijencu „Proplanci u dubini“ upozorava pjesnikinja na vrijednost riječi koje dolaze iz dubine duše. To su one riječi koje su pretočene u pjesme, koje se rađaju poput djece – u muci na veliku radost. Snaga tih riječi je toliko jaka da može graditi kuće u cvijeću. Pjesnikinja poručuje da su za čovjeka važne one opće vrijednosti koje povezuju ljude, čine život ispunjenim i smislenim. U duhu mudrosti svetoga Pavla, ali i u skladu s porukom svih religija i filozofija, poručuje Ljerka da je ljubav sve, a da bez ljubavi sve nije ništa. Ljubav uvijek povezuje i ne razdvaja nikada. Tamo gdje vlada ljubav, udvostručuje se sreća, a umanjuje bol – ta o je život podnošljiviji. Tamo se rađa želja za letom u visine, za dodirivanjem oblaka. Čitava poruka ovoga sonetnog vijenca sažeta je u riječima: „čovjek poput anđela svijetli kad na zemlji živi za Raj“. Zato su, kaže pjesnikinja, dobri ljudi bogatstvo svijeta. U njihovom društvu i slab čovjek postaje jak.
U trećem sonetnom vijencu „Moje Svjetlo“, koji bi se mogao nasloviti i riječima „Moj putokaz“, progovara pjesnikinja jezikom molitve i zahvale. U centru događanja je Krist, ono Svjetlo koje vodi kroz život, usmjerava čovjeka da ne skrene s puta, koje daje nadu da se i u vremenima bespuća isplati koračati dalje. Ljerkino pjevanje podsjeća ponekad na riječi velikih mistike, koji su čitav svoj život posvetili dubljoj povezanosti s Bogom. Tako pjeva u njihovom duhu: „sigurno me vodiš na cilj, duša si moje duše, jer si mir kad oluja puše“. U kontekstu takvoga razmišljanja za nju je Isus prva i posljednja misao. Svjesna životnih iskušenja, mogućnosti da se zaluta u tamu, moli za pravi put: „ne daj mi činiti što svijet želi, ne želim biti dijete tame“. Pjeva i o tome kako ne bježi niti od jedne žrtve, pa niti od Golgote, samo da ostane na putu Svjetlosti. Uvjerena je u to da se s Isusom može hodati i po vodi, biti miran u olujama i bonacama.
U četvrtom sonetnom vijencu „Dodiri Ljubavi“ progovara pjesnikinja u duhu zaštitnika ekologije upozoravajući da je sve što postoji: čovjek i priroda, Zemlja i svemir plod Božje ljubavi. To poziva i čovjeka da mu ljubav bude u centru života, jer je samo ljubav sposobna sačuvati sve darovano. Opaža i ono što prosječan stanovnik planete Zemlja često previđa: da čovjek u prirodi pronalazi sve ono što mu treba za život. To se ne odnosi samo na hranu, vodu i plodove zemlje, nego i na ljepotu prirode koja se nalazi oko njega. Na taj način poručuje da čovjek ne živi samo od vode i kruha, niti samo od svake lijepe ljudske riječi, nego i od užitka koji mu daruje priroda. Sve što ga okružuje čini mu život ugodnijim: „miris bagrem, laste koje se vraćaju u svoja gnijezda, novi život koji niče iz sjemena, pjev ptica, plodne njive, miris maćuhica“. Ponekad se stječe dojam da je upoznata s razmišljanjem velikog njemačkog filozofa Hansa Jonasa koji upozorava modernoga čovjeka kako priroda nije dana samo njemu nego i budućim generacijama, onima koji dolaze poslije njega. Kao i kod Jonasa čitatelj nailazi i kod Ljerke na poruku kako je priroda dar koji treba paziti, njegovati, čuvati odgovorno i za one koji će jednoga dana doći na ovaj svijet, a ne iskoristiti egoistično samo za sebe. Uostalom, kaže Ljerka, čovjek je toliko uronjen u prirodu, dio nje, da s njegovim srcem i njezino srce kuca.
„Zagrljaj neba“
U petom sonetu „Zagrljaj Neba i zemlje“ kriju se misli kako Bog bdije nad svojim stvorenjem. Ni čovjeka ni svemir se ne može promatrati odvojeno od Boga. Sve počiva u Njegovoj ljubavi i poziva čovjeka na ljubav prema svemu. Uzor čovjeku može biti ono betlehemsko Dijete koje darivajući sebe, približava istovremeno i Nebo zemlji. Budući je čovjek slab i nesposoban u potpunosti spustiti Nebo na zemlju, obraća se pjesnikinja velikom Djetetu za pomoć: „molim Te, Dijete, oprosti što ne vide moje kao tvoje okice bogatstvo ljepote jednostavnosti“. Dijete Isus bi trebalo biti uzor svakom drugom djetetu, pogotovo čovjeku kad odraste, da poradi na miru i ljubavi, zajedništvu svih ljudi. Za pjesnikinju je svako dijete, u duhu filozofkinje Hannah Arendt, dar svijetu. Jer bez rađanja nema ni svijeta.
Šesti i sedmi sonetni vijenac „Ples Radosti“ i „Dobri anđeo“ govore o ljudskom životu, usponima i padovima, ljubavi koja usrećuje i nadi koja život čini smislenim. Čovjek je beskućnik koji ide, kao što kaže veliki pjesnik Tin Ujević, od nemila do nedraga, pa ipak, upozorava Ljerka, ima svoj Dom u kojem je u zajedništvu sa svim drugim „svoj na svome“. Iz stihova progovara ponekad i tužna duša, jer ljudi žive ponekad u zabludama. Pa ipak, poruka je stihova, čovjek ne smije nikada posustati na putu, čak ni tada kad je „sve tamno, kad se slama, jer u ljudskoj duši žubori izvor nade“. Pa ipak, čovjek mora paziti da mu beskorisno ne iscuri darovano vrijeme.
Izvor Ljubavi
Ljerkino razmišljanje podsjeća ponekad na misli velikoga filozofa Schopenhauera, koji, iako iz drugih pobuda upozorava da čovjek ne može nikada ispuniti sve želje, čim ispuni jednu, rađa se druga. Ljerka to gleda iz druge perspektive i upozorava da sreća ne leži u beskonačnim ljudskim željama, nego u istinskoj ljubavi prema drugom čovjeku, u zajedništvu. Zato želje ne smiju nikada oduzeti čovjeku potrebno vrijeme za susret s drugima, za ozbiljnije promišljanje o životu. Ne smije se dogoditi da čovjek živi „bez danas, jučer i sutra“ – u vremenima koja ga pretvaraju u egocentričnog robota bez ikakvog osjećaja za druge. A vrijeme je kratko, poručuje pjesnikinja, jer „ između smijeha, šutnje i plača žure dani darovani“. Ljudski život mora biti tako organiziran da ostvaruje onu iskonsku čežnju da bude tamo gdje „anđeli i ljudi radosno pjevaju, tamo gdje je Izvor Ljubavi“.
Što reći na kraju o poruci ove zbirke sonetnih vijenaca, o onome što poručuje pjesnikinja? Kroz svih sedam sonetnih vijenaca provlači se misao koja poziva na ljubav, dobrotu, skladnost između prirode i čovjeka, zahvalnost Stvoritelju za dar života. Život je dar, provlače se misli kroz Ljerkine stihove, koji je mogao biti i da ga nema. Upravo je to razlog za čovjeka da ga živi tako da nikada ne prekine nit koja ga spaja s Bogom. A da bi se dar ostvario i potvrdio, s obzirom da čovjek putuje i kroz doline suza, nada mora uvijek biti prisutna. Za Ljerku nada nije nikakva fikcija, nego realnost koja je utemeljena na Božjoj ljubavi prema svemu stvorenome. Golgote su samo posrtaj na putu nade koja izvire iz Stvoriteljeve Ljubavi.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
