Sveti Ante i Sveti Ivo u lipnju, Sveta Ana u srpnju, Sveti Roko u kolovozu i Mala Gospa u rujnu. Sveti Ante je u Češljarima, Sveti Ivo u Orovom dolu, Sveta Ana u Trnčini, Sveti Roko na Trebinji i Mala Gospa u Ravnom!
Piše: Dr. Jure Burić
Lijepo raspoređeni i moćni zagovornici potrebitih u njihovim nevoljama, ali i mladih u njihovim potrebama. Zvalo ih se “dernecima”! Na derneke se išlo iz potrebe za zdravljem ili nekim drugim problemima koji se nisu mogli riješiti “uobičajenim putima”, pa je i “Nebo” trebalo uključiti. Išlo se i radi onog bez čega nema života ni svijeta, išlo se zagledati curu ili momka, i posreći li ti se dogovoriti u narednoj zimi svadbu ili čekati narednu godinu, dok se veza i vjera ne učvrste.
Za Nebo ti nisu trebali novci, samo iskrena molitva i kakva, po svom nahođenju, pokora koju si bespogovorno morao izvršiti. Hoće li ona biti “cjelogodišnja”, doživotna ili prigodna – na tebi je. U te dane moglo se vidjeti najviše bosih, okrvavljenih nogu, jer asfalta nije bilo, ali i zadovoljnih lica kad bi pri dolasku i ispunjenju pokore izvadili iz kese opanke i navukli ih na izranjene noge.
Molitva bi se sama na sv. misi nastavila i čekali njezini rezultati. Ne bude li ih ove, bit će iduće godine. A ne bude li ih nikako, bit će neke koristi koju će ti tvoj omiljeni svetac već priuštiti.
Molilo se za izgubljeno zdravlje ili samo nastavak dobrog, molilo se za vjerniku znane potrebe ili zahvaljivalo za uslišane. Majke su molile za zdravlje svoje djece, molile su za već uslišanu milost zahvaljujući svome Svecu što nije “ostao gluhim” na njihove vapaje.
Moja majka zavjetovala se Svetome Anti u trenutku kada sam kao malo dijete “polomio” lijevi kuk i u dva navrata “otrpio” gips. Vodili su me liječniku u Risan i spasili. Svake godine na blagdan svetog Ante išao bih s majkom u njegovo svetište. Tamo bi se majka ispovjedila i pričestila dok i ja nisam stasao i priključio se “uhodanom ritualu” – sve do vremena kad sam i nju i oca odveo našem svetom Anti u Padovu na njegov grob od kojeg se majka nije mogla odmaknuti. U jednome trenutku sam pomislio da joj nije možda pozlilo pa sam joj pristupio i upitao je li joj dobro! Samo je odmahnula rukom i rekla : “pusti me razgovaramo”.
A tek kada sam joj u vitrini pokazao donju vilicu i jezik omiljenog joj Sveca, radosti nije bilo kraja. “Ovo je jezik koji je tepao Malom Isusu, to je vilica što se micala- je li ovo sinko istina?”
Istina je majko, istina – samo je se nagledaj!
Obuzela me je neopisiva sreća što sam joj tu radost priuštio!
Za Svetu Anu išlo se je pod Trnčinu u bijelu netom okrečenu kapelicu koja se svake godine kad bi “blato sišlo” trebalo obijati. Moja baka je bila Ana i imao sam osjećaj kako idemo njezinoj dobroj prijateljici – imenjakinji koja će sve naše molitve uslišati! S istom bakom povezan je Sveti Roko, jer je baka “Trebinka” rodom s Trebinje. I na jednom i na drugom mjestu slavili se i blagovalo, a ja sam imao osjećaj da janjetine, sira iz mijeha i pršuta toga dana ima toliko da ga nestati ne može.
E tako se danas i ja potrudim da svega toga ne fali ni za moju Malu Gospu u Ravnom! To je pak moja crkvu koja je u vrijeme ovoga Domovinskog rata bila porušena, a ja u njoj našao razbijeni kip Svetog Ante. Na njegov dan našao sam i prekrasan ljiljan što je pod pragom crkve sam niknuo. Ubrao sam ga i prinio Svecu, neka na svoj dan ne bude bez svoga cvijeta. Malo nakon toga sam iz Zagreba donio kip novog Svetog Ante kojeg mi je bilo dopušteno nositi sa sobom u zrakoplov i u krilu držati. A kip Sveca nije bio baš ni mali!
Sve ove godine dok je majka bila živa hodočastio sam Svetom Anti. Hodočastim i nakon njezine smrti. Pa ne smijem majku razočarati da se svome Svecu sada još i ne požali!
Fenix-magazin/MD/Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
