Jennifer Bačić Simović (49) i njezina kćer Marija Rapić (20) podrijetlom su s otoka Pašmana, žive u New Yorku i svim su srcem uz Vatrene koji u SAD-u pokušavaju ostati na putu koji vodi do završnice Svjetskog prvenstva.
Piše: Marijana Dokoza
Hrvatsku reprezentaciju na SP-u prate doslovno u stopu – ondje gdje igraju, ondje su i one. Ulaznice, avionske ili autobusne karte i smještaj ne predstavljaju prepreku kada je riječ o reprezentaciji, a za Vatrene, kažu, “ništa nije preskupo”.
– Sve to vrijedi jer ovo je zadnje Svjetsko prvenstvo našem Zadraninu Luki Modriću. To nikako ne želimo propustiti, kažu majka i kćer.
Vatrene će noćas bodriti po četvrti put na ovom SP-u, ovoga puta u Torontu u dvoboju protiv snažnog Portugala. – Pobijedit ćemo, uvjerene su.
Utakmica će biti dramatična
Jennifer nema dvojbi oko svoje prognoze. Vjeruje da će utakmica biti dramatična do samoga kraja, da će pobjednika odlučivati jedanaesterci i da će upravo Hrvatska izaći kao pobjednik.
– Bio bi to nezaboravan kraj putovanja na koje smo krenuli iz New Yorka prema Torontu kako bi bili uz naše Vatrene, kaže Jennifer koju prijatelji i obitelj zovu Jenny.
Ova 49-godišnjakinja koja korjenje vuče iz Neviđana i Mrljana na otoku Pašmanu zajedno sa svojom kćeri iz prvog braka Marijom, koju od milja zove Mare i koja studira u Zagrebu, prati hrvatsku reprezentaciju gdje god može. Nakon Philadelphije u koju su putovale autobusom, ovih su dana ponovno na putu, ovaj put prema Torontu, kako bi bodrile Vatrene u još jednoj važnoj utakmici.
– Utakmice Hrvatske su za nas veza s domovinom, obiteljska tradicija koja traje desetljećima, otkriva Jenny.
Zbog Luke Modrića vrijedi svaki kilometar
Putovanja na utakmice nisu ni jednostavna ni jeftina. Avionske karte, hoteli i ulaznice često premašuju dvije tisuće dolara po utakmici, dok ni najpovoljnija gostovanja ne koštaju manje od tisuću dolara.
– Uvijek pronađemo način jer znamo koliko nam to znači. Ovo je jednom u životu. Luka Modrić oprašta se od reprezentacije, a mi smo njegovi veliki obožavatelji, kaže Jenny.
Posebna povezanost postoji i zbog zajedničkog zavičaja.
– On je rođen u Zadru, a mi smo s otoka Pašmana. Zbog toga prema njemu osjećamo još veću bliskost, kaže Jenny.
Rođena u New Yorku, srcem na Pašmanu
Iako je rođena i cijeli život živi u New Yorku, Jenny često kaže kako je “rođena u Americi, ali srce joj je u Hrvatskoj”.
– Napravljena sam u Hrvatskoj, smije se Jenny.
Njezina je majka, kaže, u New York došla kad je bila trudna, a Jenny je prvi put u Neviđane na Pašmanu stigla kad je imala samo deset mjeseci.
– Roditelji su me vodili svako ljeto i svako ljeto sam provodila kod bake i djeda. Čim bi završila škola, roditelji bi me slali u Hrvatsku na cijelo ljeto. Tako sam odrasla između New Yorka i Pašmana, otkrila je.
Danas u New Yorku radi kao menadžerica za organizaciju darova za poslovne tvrtke u tvrtki Dylan’s Candy Bar, gdje dogovara poklon-pakete za brojne tvrtke, ali priznaje kako joj misli sve češće bježe prema Hrvatskoj.
– Radim svaki dan od oko osam ujutro do pet ili šest navečer. Posao je dinamičan i cijelo sam vrijeme s klijentima. Suprug Dragan, koji je podrijetlom iz Rijeke, radi za tvrtku B&H Restoration, čiji su vlasnici naši kumovi, ali i on puno radi, kaže Jennifer.
Slobodno vrijeme uglavnom provode zajedno.
– Kad dođe vikend, gledamo nogomet jer je i Dragan veliki ljubitelj sporta. Volim uređivati vrt oko kuće, a najviše uživamo kada se okupimo s našim ljudima, družimo se i provedemo vrijeme zajedno. To je naš život ovdje, govori Jennifer.
Razmišljam o povratku
– Što sam starija, sve više razmišljam o povratku. Materijalne stvari u Americi sve mi manje znače, a kvaliteta života u Hrvatskoj čini mi se sve boljom, govori.
Kći ostvaruje njezin san
Posebno je ponosna na svoju kćer Mariju Rapić, koja je završila četvrtu godinu studija na RIT Croatia u Zagrebu.
– Ona živi moj san. Ja sam oduvijek željela studirati u Hrvatskoj, ali nisam uspjela. Presretna sam što je ona otišla u Zagreb i ondje se osjeća kao kod kuće, kaže.
Kad god ima slobodnog vremena, Marija odlazi u obiteljsku kuću u Mrljanima na Pašmanu, gdje obitelj provodi velik dio ljeta.
Vjeruje da će se ta ljubav prenositi i na buduće naraštaje.
– Nadam se da će moja kćer jednog dana i svoju djecu učiti ljubavi prema Hrvatskoj, našoj domovini i reprezentaciji. Nogomet nam svima donosi veliko veselje u kuću, govori.
Iako su gotovo uvijek na istoj strani kada navijaju za Vatrene, kroz smijeh priznaje da je bilo i jedne male “rasprave”.
– Jedino smo se malo razilazile oko Joška Gvardiola. Marija je još na samom početku bila uvjerena da će postati velika zvijezda, a ja sam bila skeptična i rekla sam, “nema ništa od njega”. Pokazalo se da je ona bila u pravu. Osim toga, uvijek navijamo zajedno i bezrezervno podržavamo naše, kaže Jennifer uz osmijeh.
– Zajedno sa suprugom Draganom te sestrom Carol čiji je muž Goran iz Ždrelca na otoku Pašmanu, čuvamo naš identitet i hrvatske korijene koji su nam ostali su važan dio naše svakodnevice. Roditelji su nas odgojili tako da se kod kuće govorilo isključivo hrvatski. Odmalena su nas učili koliko je važno znati odakle dolazimo. Moja sestra Carol ima dvije kćeri, Matiju i Kristinu, i također im je usadila ljubav prema našoj domovini, govori Jennifer.
Ljubav prema Vatrenima počela je uz oca
Svoju ljubav prema hrvatskoj reprezentaciji veže uz devedesete godine prošloga stoljeća kada je s ocem gledala utakmice.
– Sjećam se kako smo utakmice gledali zajedno s danas pokojnim ocem. Kad bi krenula hrvatska himna, u njegovim očima uvijek bih vidjela suze. Upravo tada rodila se i moja ljubav prema reprezentaciji, otkrila je.
Danas tu istu emociju dijeli sa svojom kćeri koja je stigla iz Zagreba u New York gdje će ostati dva mjeseca.
– Neopisivo je što zajedno možemo prolaziti kroz sve to. Nadam se da će jednog dana i ona svojoj djeci prenijeti ljubav prema Hrvatskoj, našoj reprezentaciji i našim korijenima, kaže Jenny.
Navijam dok ne izgubim glas
Na svakoj utakmici glas ostavi na tribinama. – Već nakon prvog poluvremena ostanem bez glasa jer cijelo vrijeme pjevamo i navijamo. Kad vidiš tisuće Hrvata u kockicama kako zajedno pjevaju, teško je pronaći riječi kojima bi se opisao taj osjećaj, kaže.
Bilo je tako i u Torontu kada je Hrvatska igrala protiv Paname. – Prije utakmice smo se družili s navijačima. Bilo je toliko dirljivo. Dočekali su nas s toliko topline i ljubavi da to nikada neću zaboraviti, kaže Jennifer.
Najdraži trenutak dogodio joj se dok se hrvatska reprezentacija zagrijavala za utakmicu protiv Paname.
Luka se okrenuo…
– Sjedila sam u 19. redu iza gola i vikala: ‘“Luka! Luka!“ U jednom trenutku Luka Modrić okrenuo se prema meni i kimnuo glavom. Možda nije bilo namijenjeno baš meni, ali u mom srcu jest. Taj trenutak nikada neću zaboraviti, govori.
Na pitanje kako bi hrvatsku reprezentaciju opisala u samo tri riječi, Jenny ne razmišlja dugo. – Ljubav. Bog. Domovina, kaže.
Na kraju razgovora ponovno se vraća večerašnjoj utakmici i svojoj prognozi.
– Vjerujem da ćemo ponovno slaviti pobjedu Hrvatske. Hrvatska je uvijek bila i ostat će u mom srcu. Bog i sretno našim Vatrenima, poručila je Jennifer Bačić Simović.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
