Nakon izbijanja pandemije koronavirusa u kineskoj provinciji Hubei kineska je vlada krajem veljače po hitnom postupku zabranila lov, transport, trgovinu i konzumaciju divljih životinja. To se ne odnosi na “etablirane životinjske vrste”, poput golubova i zečeva, piše Deutsche Welle.
Znanstvenici smatraju da su šišmiši glavni prijenosnici koronavirusa.
Činjenica da se virusi s divljih životinja sve više prenose na ljude nije ništa novo, niti nešto što je specifično samo za Kineze. Još 2008. njemački virolog Christian Drosten otkrio je nakon epidemije SARS-a da koronavirus imaju i šišmiši u Njemačkoj.
Problem je što je kontakt između divljih životinja i ljudi sve veći zbog konzumiranja njihovog mesa ili uništavanja staništa na kojima žive. Elizabeth Maruma Mrema, glavna tajnica Konvencije UN-a za biološku raznolikost, za engleski list “The Guardian” kaže da međunarodna zajednica treba insistirati na tome da se tržnice na kojima se prodaju divlje životinje zatvore u cilju “sprečavanja budućih pandemija”. Kina nije jedini primjer. Ebola u zapadnoj Africi ili virus NiV u Maleziji također su s divljih životinja prešli na ljude.
Protiv tradicije
Ali takve mjere su u suprotnosti s kineskom tradicijom. Da su divlje životinje popularne u kineskoj kuhinji znamo još iz vremena filozofa Mengzija. Ugledni nasljednik Konfucija živio je u trećem stoljeću prije Krista. U svojim filozofskim spisima razmišljao je o tome kako se teško opredijeliti: “Ja volim ribu, a volim i medvjeđe šape. Ako moram birati radije ću ostaviti ribu i uzeti medvjeđe šape.”
Medvjeđe šape po kineskoj tradiciji spadaju u specijalitet “Osam blaga”. Životinje i biljke koje se koriste u spravljanju “Osam blaga”, ali i mnoge druge, su tisućama godina smatrane ljekovitima u tradicionalnoj kineskoj medicini (TKM). Konvencionalna medicina je samo nekima od tih „lijekova” mogla dokazati učinkovitost.
Oni koji upražnjavaju TKM daju tim supstancama obećavajuća imena u reklamne svrhe. Na primjer, izmet šišmiša se zove “Ye Ming Sha”, otprilike “pijesak s blagom koji svijetli noću”. Tradicionalni iscjelitelji nisu mogli znati da životno opasni virusi vrebaju u izmetu. Općenito vrijedi pravilo: što je teže doći do takvog “blaga”, to je njegova popularnost veća. To pokazuje, na primjer, nelegalna trgovina rogom nosoroga, piše Deutsche Welle
To što je konzumacija divljih životinja u Kini postala društveno prihvatljiva, Kina duguje posljednjoj carskoj dinastiji Qing (1644-1919). Ona je iz svoje domovine Mandžurije donijela raznu divljač u kinesku kuhinju, kaže kineski etnolog Wei Shuihua, koji je napisao knjigu o konzumiranju proizvoda od divljači. On je u knjizi objavio citate iz romana “San Crvene sobe” iz 18. vijeka u kojem piše da je na jednom svečanom objedu povodom dolaska proljeća konzumirano 30 jelena, 50 moškavaca, 50 srna, 20 divljih svinja, 20 divljih koza, 20 pari medvjeđih šapa, 50 kilograma morskog krastavca, 50 srnećih jezika, 10 kilograma jelenjih tetiva i još puno toga.
Nakon osnivanja Narodne Republike Kine 1949. ovu zemlju je pogodila trogodišnja suša. Potom su uslijedile fatalne političke odluke pod vladavinom Mao Ce-tunga, zbog kojih je 45 milijuna ljudi umrlo od gladi.
Kraj siromaštva
Siromaštvo u Kini je počelo nestajati tek posljednjih 30 godina, kao rezultat brzog gospodarskog rasta. Ali s povećanjem blagostanja sve se više konzumiraju i divlje životinje. To je statusni simbol. Postoje jake tvrtke na tržištima koje trguju egzotičnim životinjama.
Kada je posebna zona Šenžen najavila zabranu konzumiranja mačjeg i psećeg mesa od 1. svibnja ove godine, na društvenim mrežama su učestale kritike, prije svega od proizvođača psećeg mesa. Jedan od njihovih argumenata: grad Šenžen se time odriče suštinskog dijela kineske gastronomske kulture.
Fenix-magazin/MD/Deutsche Welle
