Austrijske vlasti zbog dnevno političkih interesa, nepromišljenim i neprimjerenim brisanjem hrvatskog povijesnog grba, brišu i vlastitu prošlost.
Piše: Lili Benčik/hrvatskepravice
Hrvatski povijesni grb s bijelim početnim poljem je i danas na mnogim javnim mjestima u Austriji, na zgradama, muzejima i crkvama. Sastavni je dio grba Austrougarske monarhije i cara Franje Josipa koji je vladao Austrougarskom 66 godina.
To je neoborivi dokaz da je Hrvatska bila dio Austrougarske monarhije, te da to što su napravile austrijske vlasti je izravno oskvrnuće lika i djela samog cara Franje Josipa I. Tim činom austrijska vlast je obeščastila i ukaljali ne samo ime cara Franju Josipa, nego i vlastitu državu!
Brisanjem hrvatskog povijesnog grba misle da mogu izbrisati odgovornost i oprati savjest za žrtve. Ne, jer Bleiburg je velika nezaliječena rana hrvatskog naroda. Nikada se neće doznati točan broj pobijenih, jer su Titovi partizani ubijali divljački, bez popisivanja. Od te demografske katastrofe Hrvatska se nikada nije oporavila.
Ukupan broj žrtava
Podatke o ukupnom broju žrtava dao je u svojoj knjizi i filmu “Maribor najveće stratište Hrvata” Roman Leljak. Po internetskim aplikacijama kruži isječak. U tom filmu su prvi put prikazani dokumenti iz Vojnog arhiva u Beogradu, “Pregled nanetih gubitaka neprijatelju” u kojem se navodi kako su do 15. svibnja 1945., samo u toj završnoj akciji partizani zarobili 230.426 hrvatskih vojnika i civila, ubili njih 92.409, dok je ranjenih bilo samo 314.
Iz drugog dokumenta “Knjiga depeša Generalštaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije” vidi se kako ovim brojkama treba pridodati još 200 tisuća zarobljenika koje su predale britanske snaga s Bleiburga i 14 tisuća zarobljenika koje su partizanima predali bugarske snage. Tako se dolazi do brojke od 536.833 hrvatska vojnika i civila od kojih su njih 444.426 bili zarobljenici.
Procjenjuje se kako je manje od 10 % zarobljenika preživjelo poslijeratne likvidacije i Križni put.
Bleiburg je s druge strane velika sramota engleske politike, i sadašnje austrijske politike
Taj isti povijesni hrvatski grb evo ukrašava sliku Austrougarskog cara, a nekim nadobudnim političarima nakon toliko godina smeta.
Podsjećam, lokalne vlasti Koruške su prema rješenju o zaplijeni od 20. travnja 2022. uklonile hrvatski grb sa spomenika na Bleiburgu, preciznije rečeno Lojbaškom polju, koji se ondje nalazi od 1987. godine.
Vlasti su se mijenjale, ali nitko nije dirao u grb. Poistovjećivati povijesni grb samo sa jedni dijelom povijesti i proglasiti ga ustaškim i izjednačavati samo sa tim dijelom je tendenciozno i zlonamjerno.
Zašto se pravi razlika i u žrtvama? Zar su hrvatske žrtve sa Bleiburga manje važne, neznane, ne smije biti hrvatski grb, da se zna čije su to žrtve?
Zar zločin nije zločin, ma tko ga počinio? Izgleda da za austrijske vlasti nije, jer hrvatske žrtve ne smiju biti obilježene hrvatskim grbom. Ne smije se znati da su ih pogubili komunisti. Do kada sakrivati zločine komunizma?
Zar za Austriju ne vrijede EU Deklaracije o osudi zločina komunizma?
Englezi su stavljanjem zabrane na korištenje dokumenata na temu Bleiburga do 2020.godine, pa je produžili za još 20 godina, ustvari dokazali svoju krivnju. A grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjige „ Žrtve Jalte“ i „Ministar i masakr“ i time otvorio Pandorinu kutiju krivice za Bleiburg.
U knjizi Ministar i masakr tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud. Tolstoj je osuđen na globu od milijun i pol funti te na plaćanje troškova od još milijun funti, dok je knjiga u cijeloj Velikoj Britaniji zabranjena i spaljena Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava, a EU Komisija platila Velikoj Britaniji globu umjesto grofa Tolstoja. Zar treba veći dokaz krivice, koja se sistematski sakriva!?
Puno bi se toga još dalo napisati o nepravdi, agresiji i negiranju prava jednog naroda na svoju državu. Podsjećam da Hrvati nisu agresivan narod, da je poznata hrvatska šutnja znak trpljenja, pa čak i oprosta, ali ne i zaborava.
Stoga citiram dio propovjedi Krčkog biskupa Ivica Petanjka na Bleiburgu 18. 5. 2019.
„ Draga braćo i sestre! Nakon 74 godine ponovno smo na mjestu s kojeg je započeo Križni put našeg naroda. … Ovdje slavimo euharistiju za sve stradalnike našega naroda, jer smo uvjereni da dok god njihovu žrtvu sjedinjujemo s Isusovom žrtvom, ne dopuštamo da spomen na njih bude izbrisan iz memorije našeg naroda, i štoviše, da s uskrsnulim Gospodinom doživi nebesku proslavu…. Budući da mnogi od nas svoje djedove nikad nisu upoznali, zahvalni smo svojim bakama i roditeljima, koji su tijekom svih tih godina u nama podržavali živu svijest naše pripadnosti. Vjera u Isusa Krista i sjećanje na naše pretke davalo nam je i daje nam snagu da izdržimo u prošlim i sadašnjim vremenima, kad nam se silom hoće zbrisati pamćenje. I ovakva okupljanja kao što je ovo, pokazatelj su da se narodu ne može oduzeti pamćenje, jer dobro znademo na što sliči čovjek koji ga je izgubio. … Neka svi oni do kojih dopire ovaj glas i slika, pokušaju shvatiti da ne mogu uništiti ovakva okupljanja, jer nama uz prenošenje sjećanja na prošle događaje, naše bake i roditelji nisu prenijeli mržnju, nego uspomenu u svjetlu kršćanske vjere. … Samo ako želimo čuti riječ istine, možemo sjesti za zajednički stol, a blagovati zajedno je puno više nego uzimati hranu. Jesti za istim stolom uključuje zajedništvo u kojem je svatko prihvaćen takav kakav jest, sa svojim posebnostima kao darovima, koji obogaćuju međusobno zajedništvo i vode k jedinstvu.…Dokad ćemo se mi Hrvati parničiti među sobom? Dokad će nam to drugi trebati suditi i govoriti što je istina? Kad ćemo htjeti čuti riječ istine, sjesti za isti stol i živjeti u zajedništvu kao braća i sestre?“
Fenix-magazin/SIM/Lili Benčik/hrvatskepravice
