Hrvatski dvojac iz Karlsruhea, Lidija i Marin Vukelić, osnovali su prije šest godina bend i kroz to vrijeme postali popularni među Hrvatima, ali i Nijemcima u ovom gradu i okolici.
Kasnije im se pridružio i Josip Trbara koji je prije godinu dana doselio iz Đakova.
Bend im se zove JukeBox, a često ih angažiraju hrvatske udruge za svoje zabave, ali i rođendane, privatne zabave i vjenčanja. Jednom mjesečno sviraju i u jednom hrvatskom restoranu u Karlsruheu.
Izvode sve što publika traži, a traži puno toga. „Nastojimo zadovoljiti svačiji ukus. Obuhvaćamo sve glazbene pravce, a ujedno je to i ono što slušaju naši Hrvati u Karlsruheu: od zabavne, nove, stare, zaboravljene, iz svih krajeva Lijepe naše, a i izbor pjesama narodne glazbe, do starog dobrog pop rocka. Na zahtjev slušatelja i plesača uvažavamo njihove glazbene želje, a po želji publike sviramo i internacionalni i njemački repertoar“, kaže Marin.
On u bendu pjeva i svira gitaru, baš kao i njegova supruga Lidija. Oboje su podrijetlom iz Križevaca. Ne želeći ništa prepustiti slučaju, Lidija se, kao jedina žena u bendu, brine o ritmu. „O svemu ostalom se zajednički dogovaramo“, govori njen suprug Marin.
Djeca će putem roditelja
„Jako nam je važno da u bendu vlada obiteljska atmosfera, pa se i poslije gaža družimo s Josipom i njegovom suprugom. Da nema druženja ne bi ni benda bilo“, kaže Lidija.
Poput Lidijinih i Marinovivih sinova Nikkija (5) i Luce (8), tako i Josipovi sinovi Jakov (17) i Fabijan (15) pokazuju zanimanje za glazbu.
„Sin Jakov je ostao u domovini i svira gitaru i klavir u Srednjoj glazbenoj školi u Osijeku, dok Fabijan svira klavir i bubnjeve te se isto tako priprema poći stopama svog brata. Isto tako i naši dječaci. Nikki je počeo sa satovima klavira kao i veliki brat Luca koji svira klavir i trubu nešto više od godinu dana, a odnedavno je i krenuo na satove saxofona“, kaže Lidija.
Otkriva kako se najzanimljivije situacije događaju na gažama, pogotovu Josipu.
„Svaki put na gaži sretnem nekoga tko me poznaje još iz djetinjstva dok sam još bio u Karlsruheu, ili me prepoznaju iz Švicarske gdje sam živio. Kad sam se vratio u Đakovo igrao sam košarku, a sad u Karlsruheu znam često čuti: „Jesi li ti sa mojim bratom igrao u Đakovu košarku? Ma, jesam…“ odgovara Joka, kako ga prijatelji zovu od milja.
„Nema gaže, a da nisam sreo nekog iz svoga kraja. Tek tad shvatim koliko nas svugdje ima i kako je svijet mali“, zaključio je Josip.
Fenix Magazin/MD
